Ovoga tjedna u glavnim ulogama: Andrej Plenković i Josip Runjanin, Damir Škaro i kralj Tomislav, Miroslav Škoro i Milorad Pupovac, Jurica Pavičić i Duško Mucalo, Mate i Ante...
Obiteljsko stablo
Čovjek koji je ovog tjedna poput eruptivnog požara poharao
stranice novina i portala zove se Damir Škaro.
Bivši je boksač, HDZ-ov saborski zastupnik i
čelnik Autokluba Siget. Osim s raspelom, u
obiteljskom fotoalbumu ima fotografije s
Kolindom, Plenkovićem i
Bozanićem. Kako je sam kazao, rođen je na Dušni
dan i duša je od čovjeka.
Nakon što ga je liječnica jedne njegove zaposlenice prijavila za
silovanje, uhićen je na hrvatsko-bosanskoj granici te mu je
određen jednomjesečni istražni zatvor.
Nećemo se ovdje baviti njegovom karijerom, ni optužbama za
financijske malverzacije, ni time kako je iz policije isti dan
saznao da je prijavljen, ni time kako je žrtvi, navodno, ponudio
80.000 eura za šutnju.
Time će se baviti policija i pravosudna tijela.
Nas fascinira nevjerojatna genealogija današnjih HDZ-ovaca. Nakon
što je prije koji dan Lovro Kuščević u
Anti Paveliću prepoznao djeda, ili pradjeda,
svejedno, sada smo saznali i to da se Damir
Škaro podvrgao DNK analizi kojom je utvrđeno da mu je
jedan od bliskih rođaka, ni manje ni više, sam kralj
Tomislav.
Lijepa naša domovino
Komentirajući neobičnu praksu u jednoj zagrebačkoj osnovnoj
školi, u kojoj svaki radni tjedan započinje intoniranjem
nacionalne himne, premijer Plenković rekao je da
bi, što se njega tiče, radni tjedan u svim školama mogao početi
tako.
Premijer ‘drži da je važno da se mladi uče respektirati
institucije i državu kroz obrazovni sustav’. Ne znamo jeste li
primijetili kako nakon Sanadera, kojeg smatramo
rodonačelnikom trenda, od Kosorice i
Karamarka do Kolinde i
Plenkovića, u HDZ-u svi nešto jako ‘drže’. Te
držim ovo, te držim ono. Boga za bradu, raju za muda.
Elem, teško je povjerovati da će netko poštovati institucije i
državu samo zato što mu od malih nogu parate uši himnom. Ne može
se nekog silom natjerati da nešto respektira. Ljudi će početi
respektirati institucije samo onda kada se uvjere da one zaista
funkcioniraju.
Tako to, navodno, ide u ozbiljnim zajednicama. U nas je međutim
sve obratno. U kakvoj državi živimo, čudno je da svaki radni
tjedan ne započinje svetom misom i prinošenjem žrtava.
Preduvjeti za zabranu
Na samom početku svoje predsjedničke kampanje, u onom famoznom
klipu što ga je objavio na Facebook profilu, Miroslav
Škoro iznio je nekoliko ideja vezanih za promjene
Ustava i povećanje predsjedničkih ovlasti, koje
su stručnjaci, smještajući ih u domenu takozvanih cezarističkih
diktatura, okarakterizirali kao vrlo opasne.
Unatoč tome, Škoro od njih nije odustao. Štoviše, kako se izbori
bliže, tako on još više dodaje gas.
Gostujući u emisiji jednog svog pajdaša – inače ljubitelja kurvi
i kokaina – gdje se valjda osjetio na domaćem terenu, kazao je da
bi ‘apsolutno pokrenuo zabranu nekih političkih stranaka ako se
stvore preduvjeti za to’.
Stranka koju bi eventualno trebalo zabraniti je, naravno,
Pupovčev SDSS, a preduvjeti
koji se moraju zadovoljiti su, pretpostavljamo, da on postane
predsjednik s ovlastima dovoljno velikim da može utjecati na
odluke Ustavnog suda.
Sudeći po dosadašnjem tijeku kampanje, birači desnice u prosincu
neće imati nimalo lak zadatak.
Ponašanje aktualne predsjednice može se i treba nazvati
sramotnim. Ali to je još uvijek samo sramota, bez ambicije da se
pretvori u nešto više.
Ponašanje Miroslava Škore predstavlja opasnost za demokraciju kao
takvu.
Sarkazam i oštre metafore
Splitski Županijski sud preinačio je nepravomoćnu osuđujuću
presudu Općinskog suda te utvrdio da kolumnist Jurica
Pavičić, u seriji svojih tekstova objavljenih prije šest
godina, nije uvrijedio nekadašnjeg intendanta splitskog HNK
Duška Mucala.
Negativna kritika, stoji u obrazloženju tročlanog sudskog vijeća,
vezana isključivo uz rad i obavljanje javne funkcije može
sadržavati i pretjerane i oštre metafore, sarkastični navodi
autora teksta nisu nespojivi sa slobodom izražavanja i nisu
uvredljivi za osobu koja obavlja tu javnu funkciju.
Pavičić je pisao da Mucalo ne razlikuje
Aristofana od Aristotela, da
misli da je Avignon klub u Ligi prvaka i da je
estradni diletant koji je kao intendant postao metafora za eru u
kojoj je Split postao vic.
Zanimljivo, Mucalo na sudu nije osporavao istinitost Pavičićevih
tvrdnji.
Nakon čitavog niza skandaloznih presuda, poput, primjerice onih
Viktoru Ivančiću i NewsBaru,
odluka splitskog Županijskog suda dobra je vijest za novinarstvo
kao struku i za slobodu govora općenito.
Ne možemo se oteti dojmu, da je hrvatsko pravosuđe zadnjih
trideset godina sudilo privatizacijskim sjecikesama i ratnim
zločincima tako zdušno kako je sudilo novinarima, počevši od
nekadašnjeg Ferala do nekih današnjih redakcija,
Hrvatska bi danas, sva je prilika, bila kudikamo pristojnija
država.
Čelične ptice
Nakon što im je ne tako davno neslavno propao pokušaj kupnje
izraelskih borbenih aviona, možda ćete se sjetiti te farse, i
nakon što je Plenković napokon shvatio da
ministar obrane nije u stanju izgovoriti jednu suvislu rečenicu,
iz Vlade su priopćili da će drugi pokušaj nabave iskomunicirati
notorni Robert Kopal, kojeg u televizijskim
emisijama jednostavno i vrlo općenito potpisuju kao stručnjaka i
analitičara.
Prema taktičko-tehničkoj studiji, kazao je Kopal, Hrvatskoj treba
dvanaest aviona te će proces njihove nabave službeno krenuti
slanjem zahtjeva za ponudama državama čiji avioni odgovaraju
tehničkim zahtjevima Hrvatske.
Iz dobro obaviještenih izvora saznajemo da MORH zasad preferira
švedski Gripen, francuski
Mirage i američku inačicu Black
Swan, u hrvatskoj vojnoj terminologiji poznatiju pod
nazivom Crni labud.
Onomastika
Mate Rimac može vam i ne mora biti simpatičan,
ali teško ćete čovjeku odreći da vrlo dobro zna što radi.
I dok su ljudi odgovorni za dobrobit hrvatskog gospodarstva već
poslovično slabo zainteresirani za njegovu priču, sastanak u
Banskim dvorima, primjerice, morao je čekati mjesecima, neki
drugi, ozbiljniji tipovi naguravaju se u redu pred njegovim
uredom.
Njemački Porsche ovih je dana tako povećao svoj
udio u Rimac Automobilima s 10 na 15,5, posto.
‘Vjerujemo u Matu Rimca i njegovu tvrtku’, jednostavno je
objasnio Lutz Meschke, zamjenik predsjednika
Izvršnog odbora i glavni financijski direktor Porsche AG-a.
Čini se kako ekonomski standard pojedinog društva u jednoj
izvjesnoj mjeri ovisi i o pitanjima onomastičke prirode.
Dok, recimo, Nijemci slijepo vjeruju Mati i njegovoj viziji,
Hrvati se, eto, uporno i slijepo još uvijek zaklinju u Antu.