Bez dlake na jeziku i filtera u mozgu župan s govornice zbori o tome kako je svojevremeno uhljebio svog tadašnjeg stranačkog kolegu. Ni prvog ni zadnjeg.
Virtualna krčma
Pregled društveno-političkih zbivanja protekloga tjedna
najpoštenije bi bilo, čisto iz fenomenoloških razloga, započeti
onime što se ovih dana događalo i još se uvijek događa na
društvenim mrežama.
Nije prvi puta, naravno, da se javni dužnosnici i službenici
uključuju u rasprave na komunikacijskim platformama novoga doba.
Pritom se upravo varaždinskog gradonačelnika Ivana
Čehoka percipira kao svojevrsnog pionira na tome polju.
On je taj koji, bilo putem svojeg osobnog profila bilo uz nemalu
potporu nekolicine lažnih identiteta, najagilnije tjera vodu na
svoj mlin u nastojanjima da oponira svakome disonantnom tonu koji
se pojavljuje u virtualnom javnom prostoru.
No sada smo doživjeli i to da se – rapravljajući o jednom sporu
oko par adventskih kućica – na jednome mjestu ‘pograbe’
gradonačelnik Ivan Čehok, posebna savjetnica
župana i predsjednica Turističke zajednice Varaždinske županije
Natalija Martinčević te, dosad u pravilu
izrazito samozatajna i oprezna, direktorica Turističke zajednice
grada Varaždina Jelena Toth.
Nemamo nikakvu namjeru niti raščlanjivati niti raspetljavati
navedenu temu, a još smo manje skloni igrati se arbitra oko toga
tko je u ovome slučaju u pravu, a tko u krivu. Navodimo ga tek
kao kuriozitet koji svjedoči o tome kako se sve više brišu
granice između službene i neslužbene komunikacije.
Štoviše, mogli bismo reći da je po pojedinim javnim pitanjima
razina transparentnosti daleko viša na društvenim mrežama negoli
u službenim kanalima komunikacije.
Pojednostavljeno rečeno, želite li saznati neku informaciju,
umjesto slanja upita gradskim službama – jednostavno tagirajte
gradonačelnika u nekoj objavi u virtualnoj krčmi.
Jest da nakon toga nećete biti ništa pametniji niti ćete moći
razlikovati istinu od laži, no to ionako ne možete ni prateći
njegovu formalnu korespondenciju.
Emanacija sposobnosti
Ima jedna osoba koju sigurno nećete naći u virtualnoj krčmi. To
je Radimir Čačić, varaždinski župan, političar s
devet života, koji i nakon sedam desetljeća na leđima njeguje
jednaku strast prema upravljanju, vođenju i vizionarstvu.
Čovjek je to koji za sebe kaže da mu je novac postao nebitan već
kad je navršio 27 godina života. Ono što ga pokreće je, kako je
jednom izjavio, igra, adrenalin.
Nije teško povjerovati mu. Da ne drži mnogo do novca, a pogotovo
onog javnog, posvjedočio je i jednom anegdotom koju je ispričao
na ovotjednoj sjednici Županijske skupštine.
Župan je, naime, bez dlake na jeziku i filtera u mozgu s
govornice zborio o tome kako je svojevremeno, kada je bio
ministar i (prvi) potpredsjednik Vlade, uhljebio svog tadašnjeg
stranačkog kolegu Alena Leverića.
– Uzeo sam, ne znam više za što, uglavnom za ništa, Leverića.
Tako to biva. Ponekad uzmete nekoga pa neka se nađe. Pomozi
sirotu na svoju sramotu. Dečko je došao bez posla iz Medulina pa
smo ga nekako uhljebili. Nije on prvi kojeg sam ja uhljebio, a
možda ni zadnji – ispričao je župan.
> UHLJEBI Čačić o Leveriću: ‘Dečko je
bio bez posla pa sam ga uhljebio. Ni prvi ni
posljednji’
Ne samo da to nije bilo prvi puta da je nekoga uhljebio, nego
nije ni prvi puta da o takvim stvarima Čačić otvoreno priča. Nema
on s time nikakvih problema. Prije nekoliko mjeseci bez imalo
krzmanja potvrdio je da je suprug njegove posebne savjetnice
Natalije Martinčević ‘uhljebljen’ u Domu
zdravlja.
– Točno je. Evo, dostavili su mi podatke. Suprug Natalije
Martinčević ima srednju stručnu spremu, koeficijent je 0,854,
plaća mu je 4.400 kuna i 51 lipu. Neka mu je sa srećom – rekao je
tada.
Napravio je odmah i kratku analizu stranačkog kadroviranja po
zdravstvenim ustanovama i ustanovio da većinu rukovodećih
funkcija drže HDZ-ovci. Dakle, članovi stranke s
kojom sadi koalicijske tikve u Županijskoj skupštini.
– I, zamislite, otkrio sam jednoga kojeg sam ja postavio. Pa
dozvolit ćete mi da i ja mogu postaviti nekog svog stranačkog
čovjeka negdje – rekao je u srpnju, govoreći o ravnatelju Doma
zdravlja Renatu Podbojcu.
O svim ljudima koje je nabrajao, i onima HDZ-ovima i ovima
svojima, župan je govorio biranim riječima, pohvalno se
izražavajući o njihovu trudu i sposobnostima.
No vrijednost tih pojedinaca – svjedoči Čačićeva politička
karijera – ogleda se ponajprije u tome u kojoj se mjeri oni
nalaze unutar njegova gravitacijskog polja. Odnosno emanacijskog.
Svi oni izgubit će svoje navodne kvalitete čim se maknu iz
Čačićeve blizine.
Tako se primjerice Predrag Štromar preko noći
odmetnuo u ‘sramotno nesposobnog činovnika’, a Goran
Habuš u jednom trenutku više nije imao ‘razinu’ potrebnu
za voditi grad poput Varaždina. Primjera je zaista mnogo, ne samo
na lokalnoj razini, a njihov niz završava ovom
posljednjom anegdotom o tome kako Alen Leverić
nije imao ‘blage veze’ o energetici kojom se trebao baviti.
No što nam zapravo Čačić poručuje svojim javnim istupima o tome
koga je, kada i gdje uhljebio?
Poručuje nam, prije svega, da je drugačiji od drugih.
Primjerice njegov politički kolega Ivan Čehok,
koji tek kojih stotinjak metara dalje stoluje u Gradskoj
vijećnici, ustrajno negira bilo kakvo uhljebljivanje u lokalnoj
upravi.
– Nema ovdje više ni jednog radnog mjesta koje je uhljebničko i
zgubidansko! – uvjeravao je svojedobno Čehok građane.
Eto nam, dakle, jednog od odgovora na pitanje po čemu se Čačić i
Čehok razlikuju. Po tome što se Čehok javnosti ruga lažima, dok
Čačić to radi istinom.
Ego i struka
Ovi primjeri tek su jedan mali prilog razmatranju sindroma
omnipotencije u lokalnoj politici.
Pojava je to koja, naravno, nikako nije novijeg datuma, a najviše
je materijala stručnjacima za proučavanje tijekom svoje političke
karijere dao upravo spomenuti dvojac.
Razlika među njima ima još. Jedna od njih vidljiva je u tome na
koji način retorički uobličuju navedeni sindrom. Pa je tako
Radimir Čačić prepoznatljiv po
izravnoj ‘ja’-retorici, dok Ivan
Čehok to isto nastoji zapakirati u
‘mi’-retoriku.
Onima koji prate političke prilike ta je verbalna igra s vremenom
već postala poprilično dosadnjikava u svojoj predvidljivosti.
Stoga je svakako dobrodošao doprinos koji je prošlotjednim
istupom ovoj temi dao gradski vijećnik Davor
Patafta.
On je, kada je riječ o ispoljavanju sindroma omnipotencije,
Čačićevoj ‘ja’-retorici i Čehokovoj ‘mi’-retorici pridodao svoju
‘on i ja’-retoriku. Odnosno ‘ja i on’, kako god.
Naime, da su hrvatski političari bahati, arogantni i imaju
enorman ego izjavio je proteklih dana ugledni znanstvenik
Ivan Đikić. Pa se Patafta sjetio da je i on
jednom nešto slično rekao.
Nije, naravno, ta Đikićeva tvrdnja rezultat njegova znanstvenog
rada, već tek osobna opservacija. Isto tako, teško da se može
reći da je Đikić ustvrdio nešto što nije bjelodano jasno gotovo
svakome građaninu. No ta tvrdnja kao da dobiva na težini ako je
izgovori član znanstvene zajednice svjetskoga glasa.
U skladu s onom narodnom ‘vidjela žaba da konja potkivaju pa i
ona digla nogu’, Patafta u svojem ‘tvorničkom listu’
Regionalnom tjedniku prošloga tjedna objavljuje
članak pod egidom ‘Znanstvenici i gospodarstvenici se
slažu’, stavlja svoju sliku pored Đikićeve i povlači
analogiju između svojih i Đikićevih riječi.
Pardon, ne radi to on, već nepotpisani autor.
U tome članku gradski vijećnik i gospodarstvenik podsjeća na
upozorenja koja je dao političkim kolegama u jednoj od mnogih
prilika kada se raspravljalo o donošenju važnih odluka vezanih uz
zbrinjavanje baliranog otpada. Rekao je tako Patafta kako je
potrebno u drugi plan staviti ‘svoj veliki ego’, a u prvi plan
mišljenje struke.
Teško da ima čovjeka koji se s time ne bi složio.
No isto tako ne možemo se ne prisjetiti da je politika slušala
upravo struku kada je 2008. godine posao zbrinjavanja baliranog
otpada dodijelila tvrtki koja proizvodi suncobrane. Predsjednik
uprave te tvrtke (bio) je Davor Patafta.