U kapitalizmu nema čega nema. Nema slobodnih dana, nema plaćenih prekovremenih sati, nema godišnjeg odmora, nema sna, nema dodataka na plaću, nema zdravstvenog osiguranja, nema rada na neodređeno vrijeme i nema obitelji.
‘Ne možeš jesti osam sati dnevno niti piti osam sati dnevno
niti osam sati voditi ljubav. Osam sati dnevno možeš samo raditi.
Zbog toga čovjek sebe i sve ostale čini tako jadnim i
nesretnim.’
(Citat Williama Faulknera iz uvodne špice dokumentarnog filma
‘Smrt radnika’ Michaela Glawoggera)
Problematiku raspada obitelji uzrokovanu prekarnim radom pod
jarmom industrijskog kapitalizma anticipira još davne 1941.
godine slavni američki redatelj irskog podrijetla John
Ford u svom oskarovski nagrađenom filmskom remek-djelu
idiličnog naslova ‘Kako je bila zelena moja dolina’.
Lirski intoniran ‘film sjećanja’, kako ga često opisuju, čija se
radnja odvija u siromašnom velškom gradiću krajem 19. stoljeća,
kroz retrospekciju glavnog lica ilustrira egzistencijalne
probleme srednje niže klase kao što su: težak rudarski život,
male plaće, rudarske nesreće te štrajk kao jedini učinkoviti
oblik borbe protiv kapitalističkog izrabljivanja.
Film koji obuhvaća vremenski period od skoro pola stoljeća prikaz
je socijalno-ekonomske prolaznosti i raspadanja velške rudarske
obitelji Morgan.
Kapitalistička logika
No bilo da se radi o klasičnom tvorničkom modelu kapitalizma (rad
na traci) ili postindustrijskoj ekonomiji, takozvanom kognitivnom
kapitalizmu zasnovanom na nematerijalnom radu u kojem dominiraju
uslužne djelatnosti, princip stvaranja viška profita ostaje isti,
a to je bezobzirna eksploatacija radnika do krajnjih granica,
kojima je egzistencija naročito u potonjem slučaju neoliberalnom
kapitalističkom logikom dovedena u stanje konstantne nesigurnosti
sa sve manjim brojem radnih beneficija.
Fenomenom milenijskog postindustrijskog kapitalizma i prekarnog
rada kao uzrokom raspada obitelji – no, za razliku od Johna
Forda, u dosta kraćem vremenskom intervalu – bavi se i britanski
redatelj Kenneth Loach u svom zadnjem filmu
‘Oprostite, mimoišli smo se’ (‘Sorry we missed you’).
Idiličan naslov filma
Također idiličan naslov filma (ujedno i zaštitni slogan kompanije
za dostavu paketa ispisan na letku kojeg klijenti nalaze u
poštanskom sandučiću ukoliko za vrijeme dostave nisu bili
zatečeni na kućnoj adresi) prije bi mogli prispodobiti nekakvoj
romantičnoj komediji nego bolnoj obiteljskoj priči socijalne
tematike u kojoj će se radnička klasa postrecesijske Evrope lako
prepoznati.
Nakon svog predzadnjeg nagrađivanog filma ‘Ja, Daniel Blake’,
gdje pripadnik srednje niže klase biva razapet između državnog
birokratskog aparata i neučinkovitog zdravstvenog sustava, Ken
Loach ostaje i dalje vjeran socijalnoj tematici karakterističnoj
za većinu filmova iz njegova opusa.
Dužničko ropstvo
Četveročlana britanska radnička obitelj Turner iz Newcastlea
doslovno je gurnuta u dužničko ropstvo nakon globalnog
financijskog kraha iz 2008. godine i k tome još žive kao
podstanari, što im dodatno otežava čitavu stvar.
Tražeći izlaz iz kritične situacije glava obitelji Ricky Turner
(Kris Hitchen) pronalazi posao u kompaniji za
dostavu paketa, u kojoj se, što će i sam ubrzo osjetiti na
vlastitoj koži, greške ne toleriraju jer firma na slobodnom
tržištu u jurnjavi za profitom ne trpi konkurenciju.
Naknada, a ne plaća
Već na prvom razgovoru s beskrupuloznim poslovođom Maloneyem
(Ross Brewster) čiji je stav: ‘Vi ne radite za
plaću nego za naknadu i ne radite za nas nego za sebe’, Ricky
uviđa da nema apsolutno nikakvih radničkih beneficija, a za svaku
eventualno nastalu pogrešku tijekom radnog vremena, bilo da kasni
sa isporukom paketa, ošteti ili izgubi skener za pošiljke
(takozvani ‘pištolj’), snosi novčanu odgovornost.
Ulazak u posao za njega predstavlja još jedan financijski rizik,
a to je podizanje novog kredita za kupnju vlastitog dostavnog
vozila. Kako bi osigurao novčana sredstva za depozit, njegova
supruga Abby (Debbie Honeywood), njegovateljica
starih i nepokretnih osoba, također zaposlena u privatnom
sektoru, primorana je prodati svoj automobil, što će joj dodatno
otežati ionako već kompliciranu dnevnu rutinu obilaska
pacijenata.
Pervertirani sustav vrijednosti
U kontekstu pervertiranog sustava vrijednosti postindustrijskog
kapitalizma, u kojem su primarni rejting tvrtke i profit, dok je
osmosatno radno vrijeme odavno stvar prošlosti, disfunkcionalnost
odnosno raspad obitelji sasvim je logična posljedica.
Zbog pomanjkanja roditeljskog nadzora stariji sin Sebastian
(Rhys Stone), buntovni tinejđer, biva privremeno
izbačen iz škole.
Emotivna Liza (Katie Proctor), njegova mlađa
sestra, sakriva ključeve očeva kombija u nadi da će se situacija
u obitelj smiriti ukoliko otac prestane raditi stresan posao
dostavljača paketa i posveti se obitelji.
Ne nazire se rješenje
Ricky gubi dan na poslu i za nestanak ključeva okrivi Seba.
Beskrupulozni Maloney, s obzirom da je solidarnost u društvu
profita apsolutno nepoznat pojam, nimalo ne suosjeća sa
situacijom i, naravno, udara sankcije u vidu novčane kazne.
Vođen plemenitim namjerama, ali razapet između nemilosrdnog
poslodavca, obiteljskih i financijskih problema, Ricky upada u
stanje duševne rastrojenosti koje se reflektira se na čitavu
obitelj.
Kako film ide kraju situacija u kojoj se ne nazire rješenje
postaje sve kompliciranija.
Depresivna ali topla obiteljska priča
Depresivna ali istovremeno topla i emotivna obiteljska priča,
film laburista Kennetha Loacha svojevrsni je hommage
britanskoj radničkoj klasi u kojoj nema ni natruha one vrste
obiteljske otuđenosti na koju često nailazimo u filmovima njegova
sunarodnjaka Mikea Leigha (‘Meantime’, ‘High
hopes’, ‘Life is sweet’, ‘Secret and lies’, ‘All or nothing’…).
Iako obojica redatelja zadiru u utrobu engleskog klasnog sustava,
oni na različit način portretiraju svoje filmske likove, uglavnom
pripadnike britanske srednje ili srednje niže klase.
Odnos prema nižoj klasi
Mike Leigh, za razliku od Kena Loacha, ne idealizira pripadnike
niže klase, a nerijetko ih prikazuje kao gubitnike sklone
alkoholu, lošeg obrazovanja i grubih manira kojima se život svodi
na ispijanje piva i navijanje za omiljeni nogometni klub.
Loach pak, očito veliki zaljubljenik u nogomet, nižu klasu pa čak
i navijačke skupine tretira kao zdravo tkivo društva.
U njegovom filmu iz 2009. godine ‘Tražeći Erica’ (‘Looking for
Eric’) pojavljuje se i Eric Cantona, nekadašnja
legenda Manchester Uniteda, kojega se redatelj i ovom prilikom
sjetio spomenuti u kratkom i jedinom komičnom intermezzu, kad se
Ricky odjeven u dres Manchester Uniteda raspravlja s klijentom u
protivničkom dresu Newcastlea oko rezultata utakmice i ‘tko je
osvojio Ligu nakon što je King Eric zabio gol’, a ‘tko je
profućkao 12 bodova prednosti’ i ‘kako je Kevin
Keegan imao ispad na televiziji nakon što ga je
Alex Ferguson došao glave’.
Nema čega nema
Višestruko nagrađivana socijalna drama Kena Loacha ‘Oprostite,
mimoišli smo se’, za razliku od prethodnih ‘Ja, Daniel Blake’ i
‘Tražeći Erica’, nema katarzičan kraj i ne nudi izlaz iz ‘života
na dug’ nametnutog modusom operandi kapitalističkog sistema u
kojem zbilja nema čega nema.
Nema slobodnih dana, nema plaćenih prekovremenih sati, nema
godišnjeg odmora, nema sna, nema dodataka na plaću koja se više
ne zove plaća nego ‘naknada’, nema zdravstvenog osiguranja, nema
rada na neodređeno vrijeme, nema obitelji…
A na krucijalno pitanje glede točno preciziranog radnog vremena
tog najrevolucionarnijeg postignuća u borbi za radnička prava,
koje u filmu postavlja nepokretna Mollie (Heather
Wood) vidjevši fond radnih sati svoje patronažne sestre
Abby, također nema odgovora. Da, zbilja!? ‘Gdje je nestalo to
osmosatno radno vrijeme?’
