Predstava od nas traži da se zapitamo pripadamo li skupini koja će u kritičnom trenutku ostati 'med zidima' začahurena u vlastiti konformizam ili onoj drugoj koja je u stanju pružiti otpor i suprotstaviti se nadolazećem zlu bilo koje vrste.
Roman poljskog pisca Kažimježa Močarskog
‘Razgovori sa dželatom’, između ostalog ocijenjen kao
psihološko-sociološka studija razvoja njemačkog nacizma, u svom
zaključnom dijelu govori kako nacizam nije udario kao grom iz
vedra neba, već je bio duboko ukorijenjen u njemačkom društvu i
da je samo trebalo biti uporan u traženju mehanizama za njegovo
okidanje.
Metoda opetovanog ponavljanja laži pomoću koje se u kolektivnu
svijest nacije postepeno implementiralo mitove o pangermanskim
bogovima, a bijes ‘superiorne rase’ usmjerio prema Židovima i
ostalim nepoćudnim strukturama društva, dovela je do holokausta,
jednog od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, u kojem su
živote izgubili milijuni evropskih Židova.
Početak dehumanizacije i sustavnog istrebljenja židovskog naroda
počinje šest godina prije početka Drugog svjetskog rata, 1935.
godine uvođenjem Nürnberških zakona ili, još preciznije i na
osnovu dnevničkih zapisa profesora romanistike njemačkog pisca
židovskog porijekla Victora Klemperera, već
dolaskom Hitlera na vlast dvije godine ranije.
U tom su vremenskom periodu pa sve do početka rata i takozvanog
‘konačnog rješenja’ Židovima postepeno godinu za godinom ukidana
sva građanska i ljudska prava.
No sve kad bi uzeli u obzir da veliki dio Njemačke anestetiziran
nacionalsocijalizmom, pangermanskom mitologijom i Pervitinom
(sintetička droga iz skupine amfetamina legalno dostupna u
ljekarnama Trećeg reicha i obavezno vojno sljedovanje) nije znao
za koncentracijske logore, kako razumjeti građansku poslušnost
ostatka Evrope koja je svoje Židove stočnim vagonima isporučila
nacistima.
O građanskoj poslušnosti Varaždina za vrijeme
pogroma Židova – a to je, čini se, ‘kvaliteta’ koja traje (sudeći
barem po malom broju odaziva na aktualne gradske prosvjede protiv
politike vladanja gradom nepravomoćno osuđenog varaždinskog
gradonačelnika Ivana Čehoka) – progovara
autorski projekt redateljice Selme Spahić i
Gllugl teatra sartrovskog naslova ‘Med zidima’.
Ilustracija je to malograđanskog konformizma u kojem se za
razliku od Sartreove jednočinke ‘Pakao’ ne
događa ‘iza zatvorenih vrata’ nego na otvorenom u noći 12. srpnja
1941. godine, što će Varaždinu priskrbiti stigmu prvog Judenfrei
grada marionetske nacističke tvorevine zvane Nezavisna
država Hrvatska.
Polazeći od obiteljske faktografije Eldanovih,
ujedno i protagonista predstave, u kojoj vidimo ideološke
svjetonazore dviju generacija, ova subverzivna jednočinka
multimedijalnog karaktera suprotstavlja apsolutni dezinteresman
zajednice jednom tragičnom povijesnom događaju koji u noći 12.
srpnja 1941., a kojeg se i dan danas Varaždin očito srami, jer da
nije tako spomenik varaždinskim žrtvama holokausta bio bi bliže
centru grada, a ne tamo negdje na margini u pravcu Trnovca
Bartolovečkog.
Posebnost ove predstave je multimedijalni koncept koji
objedinjuje glazbu, ‘one take’ filmsku projekciju fiktivnog
razgovora predaka obitelji Eldan u noći progona varaždinskih
Židova i predstavu koja pak skicira mentalni status quo
kolektivne društvene svijesti u Hrvata danas.
Sinkronizacija dvaju medija (film i kazalište), to jest
istovremeno odvijanje prošlosti na filmu i sadašnjosti na sceni u
identičnom glumačkom mizanscenu stvara neki treći, gotovo
metafizički prostorno vremenski kontinuitet koji se nakon
sedamnaest minuta predstave postepeno raspada.
Nakon toga fiktivni, trivijalni, skoro čehovljanski diskurs
predaka zamjenjuje strastvena obiteljska ideološko-politička
polemika odnosno kritika malograđanskog konformizma i na
trenutke apologija ustaštva od strane Kolinde Grabar Kitarović,
Igora Vukića, Ruže Tomašić, Zlatka Hasanbegovića, Ivana
Čehoka… Njihovi citati izrečeni u javnom medijskom
prostoru vješto su integrirani u dijalog predstave te markirani
da ne bi bilo zabune.
U predstavi, za glumce vrlo zahtjevne forme, igraju:
Filip Eldan, Katarina Arbanas, Nikša Eldan, Tamara
Kučinović i Petar Eldan. Redateljski
koncept iziskuje od glumaca istovremeno identičan scenski pokret
poput onog na filmu projiciranom preko cijelog zida horizonta
pozornice, što glumci izvode s nevjerojatnom lakoćom.
Uostalom, kao što s lakoćom i bez zadrške, zanemarujući pri tom
onu staru općepoznatu varaždinsku maksimu ‘najte kaj zamerit’,
prozivaju imenom i prezimenom ispisanim na panelu spomenute
notorne političke subjekte i apologete ustaškog pozdrava ‘za dom
spremni’ u trenutku dok se te njihove floskule izrečene u javnom
medijskom izgovaraju i u predstavi.
Sinkronizacija igre paralelnih svjetova u predstavi ili, bolje
rečeno, prošlosti i sadašnjosti ukazuje na nepromijenjeno stanje
kolektivne društvene svijesti te da su oni mehanizmi okidanja na
koje u svom romanu ‘Razgovori s dželatom’ upozorava Kažimjež
Močarski i danas prisutni, naročito u javnom medijskom prostoru.
Autorski projekt ‘Med zidima’ Selme Spahić i Gllugl teatra unatoč
svojoj artističkoj vrijednosti i snažnoj poruci koju odašilje, na
žalost igra na varaždinskoj ‘kulturnoj margini’, u Centru
za mlade kod varaždinskog placa, iako bi takve
subverzivne predstave odavno trebale biti obavezno školsko
gradivo te sastavni dio repertoara varaždinskog Hrvatskog
narodnog kazališta.
Također, predstava ne pripada onom tipu frljićevskog agitprop
teatra, jer na vrlo suptilan način od nas traži da se zapitamo
kojoj društvenoj skupini pripadamo. Onoj koja će u kritičnom
povijesnom trenutku stradavanja jednog naroda ili bilo koje
marginalizirane skupine društva ostati ‘med zidima’ začahurena u
vlastiti konformizam i polemizirati o trivijalnostima ili onoj
drugoj koja je u stanju izaći na ulice, pružiti otpor i
suprotstaviti se nadolazećem zlu bilo koje vrste.
Dekonstrukcija romansirane priče o spašavanju židova
Adolfa Kamenića od strane konformistički
raspoložene obitelji Petrony, Rožić (predaka
Eldanovih) pokreće u predstavi pitanje njihove motivacije za taj
plemeniti čin.
Da li je to bio izraz sućuti prema patnjama čitavog židovskog
naroda ili tek rezultat prijateljstva s dotičnim može biti sasvim
irelevantno ako prihvatimo misao upisanu u drevnom židovskom
Talmudu koja nota bene govori: ‘Tko spasi jedan život spasio je
cijeli svijet.’
S druge pak strane neosporna je činjenica to da je obitelj
Petrony, Rožić i sama bila dio konformistički raspoložene
zajednice koju je malograđanska poslušnost te kobne noći 12.
srpnja 1941. spriječila u djelovanju i zadržala između zidova
vlastitih domova.
Bilo bi iluzorno očekivati da će predstava ‘Med zidima’,
tematizirajući jednu sramnu epizodu iz varaždinske prošlosti, uz
aktualnu varaždinsku politiku, njene kazališne afinitete i
tendencije doći do šireg sloja publike.
Dovoljno govori i to da je samo jedna recenzija predstave
postpremijerno objavljena na stranici Kazalište.hr.
Uostalom, nije to populističko anestezirajući teatar lakih nota i
lokalnih gabarita, već onaj artističko ekscesivni, koji zadire u
globalne probleme, gledatelja nagoni na razmišljanje i ostavlja
gorak okus u ustima nakon odgledane izvedbe.
Na kraju krajeva, dokle god politički subjekti, biskupi i pučki
guslari, koji zaboravljaju da se država osim srcem voli i
porezom, palamude u javnom medijskom prostoru da je ‘Za dom
spremni stari hrvatski pozdrav’ a ‘Jasenovac sabirni logor u
kojem nije bilo žrtava’, dotle će spomenik varaždinskim žrtvama
holokausta i predstava Gllugl teatra ‘Med zidima’ biti
dislocirani na marginu.
Spomenik tamo negdje u pravcu Trnovca Bartolovečkog a
predstava… kako ne znate gdje!? Pa tamo kod varaždinskog placa.
