Kako bismo svojim učenicima pružile kvalitetnu nastavu moramo se dvostruko više truditi jer nismo zadovoljne sadržajem udžbenika ni digitalnim sadržajima.
Prije tridesetak i više godina postojali su samo jedni kompleti
udžbenika za učenike i točno se je znalo po kojim ćeš knjigama
raditi, odnosno, u jednoj obitelji je nekoliko generacija djece
moglo u školu nositi jedan te isti udžbenik. Knjige su se
nasljeđivale i trošak kupovanja istih bio je neznatan. Nije
postojalo nekoliko izdavačkih kuća koje bi imale po nekoliko
kompleta udžbenika. Nisu postojale gotove pisane priprave niti
planovi. Nisu postojali gotovi tiskani ispitni materijali. Većinu
tog posla obavljali su nastavnici sami. I pisali planove i
pripreme i dodatne nastavne materijale i smišljali ispite. I to
sve ‘pješice’ jer nije bilo računala i web alata u kojima bi se
moglo, kao danas, napraviti čuda.
No, ostavimo prošlost neka bude tamo gdje i jest, vremena se
mijenjaju, kotač povijesti ide samo prema naprijed i prema
boljitku pa su tako s vremenom izniknule brojne izdavačke kuće
koje tiskaju udžbenike i nastavne materijale i tako olakšavaju
posao ionako papirologijom zatrpanim nastavnicima.
Odabir udžbenika
Neko vrijeme udžbenike su učitelji birali svake godine. Onda je
došao zakon da se odabrani udžbenici moraju koristiti četiri
godine. Pa je bilo prijelazno razdoblje kad smo jedne te iste
udžbenike koristili više od četiri godine. Pa su udžbenike
kupovali negdje osnivači pa su vlasnici tih udžbenika bile škole
koje su učenicima ‘posuđivale’ udžbenike. Pa je država nabavila
udžbenike za sve učenike i poklonila im. Pa… Uglavnom kaos. Danas
ovako, sutra onako. Nema kontinuiteta već se svake godine nešto
novo izmisli.
Zadnje koje je ‘na snazi’ jest: lagani udžbenici (napravljeni su
od toliko tankog papira da se djeci papir trga kad malo grublje
okrenu stranicu, a i providan je – takvi su udžbenici koje
koriste moji učenici, ne znam, možda su udžbenici od druge
izdavačke kuće na kvalitetnijem papiru tiskani) u koje se
pokušalo čim više toga natrpati, udžbenike kupuje država (dakle
roditelji tek kupe pokoju radnu bilježnicu ako ista postoji),
pokušava se u ‘Školi za život’ dati naglasak na digitalne
sadržaje iako recimo nisu svi učenici prvih razreda osnovne škole
dobili tablete već će dobiti jedan tablet na četiri učenika (neki
učenici, recimo, iako je polovina veljače i bliže smo kraju nego
početku nastavne godine, još nisu dobili tablete), udžbenici se
biraju svake godine i tako dalje.
E sad smo došli do početne točke ovog teksta. Kako se zapravo
biraju udžbenici po kojima će neki učitelj raditi? Pa ovako. Po
školama se rastrče promotori izdavačkih kuća. Donesu učiteljima
ogledne primjerke udžbenika i u maniri iskusnih političara
obećavaju brda i doline ako odaberemo baš njihove udžbenike.
Obećavaju sve – od digitalne podrške, preko dodatnih materijala
pa do tehničke podrške (koja se kod jednih pruža u obliku
beskorisnih rokovnika i stolnih kalendara, a kod drugih u obliku
didaktičkih pomagala, primjerice instrumenata za Glazbenu kulturu
koji u nižim razredima kronično nedostaju).
Priča iz iskustva. Kako sam prošle godine znala da ću u ovoj
školskoj godini imati prvi razred i raditi po ‘Školi za život’,
vrlo sam pažljivo s paralelkama proučila sve udžbenike koje su
nam promotori sa svih strana donijeli. Odlučivale su zaista
nijanse. Nekako su nam se udžbenici koje smo na posljetku
odabrale činili najzanimljivijima, novi su, ‘friško pečeni’ i
moderni. Naravno, obećana nam je i digitalna podrška na
digitalnoj platformi kojom ćemo se služiti na obećanim tabletima.
Svašta nam je obećano.
I tako smo, nas tri, odlučile nakon više od deset godina
vjernosti jednoj izdavačkoj kući (s kojom smo bile ne zadovoljne
nego prezadovoljne) pokloniti povjerenje ovaj put drugoj
izdavačkoj kući. Onako, za promjenu. Bilo nam je malo neugodno
pred našim vjernim promotorom koji je zaista udovoljavao svim
našim željama i prohtjevima tolike godine reći da,eto, malo
mijenjamo izdavača, ali Bože moj. Promjene su ponekad dobrodošle.
A onda…
A onda je počelo. Prvo su kasnili udžbenici. Skoro tri tjedna smo
držale prvašiće bez udžbenika i radile s fotokopiranim
materijalima. Digitalna platforma je više ne radila nego radila.
Materijali su na njoj kao iz neke vreće ispali. Za jednu nastavnu
jedinicu moraš otvoriti tri prozora. Tražiš li neki sadržaj iz
jednog od tri udžbenika iz Hrvatskog jezika moraš doći pola sata
ranije u školu da ga nađeš jer je razvrstan primjerice ovako:
XXXX – radna početnica – svezak 2 – šesti dio ili XXXX – radna
početnica – svezak 3 – četvrti dio. Pa ti nađi je li neki sadržaj
prvi, treći ili sedmi dio u digitalnim materijalima. Onda u tim
materijalima imaš i zvučnu čitanku. Pa ti u početnici piše jedan
naslov pjesme, a u zvučnoj čitanci tog naslova nema iako su
slušalice nacrtane pokraj pjesme da ima. Onda shvatiš da se ta
pjesma u zvučnoj čitanci zove drugačije. Uglavnom, digitalni
materijali su zbrčkani, stihijski nametani, bez reda i zakona po
sistemu ‘snađi se’. Klinci mi se valjaju od smijeha kad naletimo
na grešku, a to nam se sve češće događa. Onda se ja njima
ispričavam jer mi je neugodno. A neugodno bi trebalo biti onome
tko je to napravio.
Redovno moram raditi dodatne listiće za vježbe čitanja svojim
učenicima. Jer ih u početnici nema. Iako je naglasak u prvom
razredu na čitanju, tekstova za čitanje jednostavno nema.
Moglo bi se nabrajati gdje su i koje su greške i nedostatci u
udžbenicima koje koristimo, ali to nije cilj ove priče. Uglavnom,
plačemo za starim izdavačem.
Podrška
Promotori služe da im se pojadaš ako nešto ne valja, ako nešto ne
radi, onda to oni prenesu onima koji takve stvari mogu ispraviti.
Kad sam se ja pojadala, onda je moja promotorica dovela svoju
nadređenu koja me je indirektno optužila da – lažem. Nije uvažila
niti jednu moju primjedbu na digitalne sadržaje jer su, kako ona
kaže, dobili nagradu u Londonu za iste. Super. Meni digitalni
sadržaji i dalje, usprkos nagradi u Londonu, ne valjaju. Na
primjedbu da nema dovoljno dodatnih sadržaja za učenike, ta
gospođa mi je rekla da imaju digitalne sadržaje i da djeca imaju
tablete. Pitam se u kojem paralelnom svemiru ona živi jer učenici
em nisu još dobili tablete, em kakvo je to vježbanje njih četvero
na jednom tabletu koji će tek dobiti.
Umjesto podrške dobila sam aroganciju i čitanje ‘bukvice’. I to
od onoga tko bi se trebao truditi da mu korisnici budu zadovoljni
i da privuku još korisnika. Bahatosti i bezobrazluku zaista nema
kraja, učitelje može gaziti tko kako hoće. Šuti, radi i trpi.
Sve u svemu, izlet u drugu izdavačku kuću nas jako puno košta.
Kako bismo svojim učenicima pružile kvalitetnu nastavu moramo se
dvostruko više truditi jer nismo zadovoljne sadržajem udžbenika
ni digitalnim sadržajima. Prema povratnim informacijama, čujem da
ni roditelji nisu zadovoljni zadatcima u udžbenicima jer kao nisu
primjereni uzrastu. Kaže ona neka pjesma: ‘Drugi puta ću
pametnije.’
Ne treba nasjedati slatkim riječima i obećanjima.