Učiteljice inače u svojim razredima održavaju higijenu učenika zahvaljujući donacijama roditelja. Što znači da roditelji svojevoljno i dobrovoljno doniraju tekući sapun i papirne ručnike za razred svojeg djeteta.
Vjerojatno nema osobe koja nije čula za opasni koronavirus koji
se munjevitom brzinom proširio iz Kine po gotovo cijelom svijetu.
Naravno, nije zaobišao niti Hrvatsku. Svakodnevno nas u udarnim
terminima dnevnih vijesti obavještavaju o novooboljelima i
umrlima od tog virusa. OK, u Hrvatskoj, srećom, nema umrlih, ali
ima zaraženih i oboljelih. Dakle, opasnost od zaraze postoji.
U nama susjednoj Italiji, koja je kao središte zaraze za područje
Europe, zatvorene su škole u nekim dijelovima zemlje.
A kako to s virusom u hrvatskim školama funkcionira?
Sapun u dvadeset i prvom stoljeću
Definitivno je za rubriku ‘Vjerovali ili ne’, ali postoje škole u
našoj domovini koje ne zadovoljavaju ni osnovne higijenske
uvjete. U većini škola nema tople vode, velik broj škola nema
sapun u toaletima, nema papirnih ručnika, nema čak ni toaletnog
papira.
Kao osnovnu zaštitu od sprječavanja zaraze svi ističu važnost
pranja ruku. U školama i inače djecu potičemo na higijenu, učimo
ih čestom pranju ruku i sad nam eto tamo neki otkrivaju “toplu
vodu” kako bi djeca trebala prati ruke. Znamo mi učitelji to.
Učimo mi djecu i kako ispravno oprati ruke, ne trebaju nam sad
posebne upute. Ali, neka dođe onaj koji se sad, u jeku epidemije,
sjetio da treba prati ruke i pokuša u led ledenoj vodi u školi
prati ruke dvije – tri minute, sistematski i detaljno, a da ne
dobije promrzline.
Ono što nije ni jedna reforma do sad napravila, napravio je
koronavirus pa su tako dostavljene higijenske potrepštine u sve
škole. Dobiveni su sapuni, stavljeni su papirni ručnici u
toalete, dobili su učenici i toaletni papir. Samo toplu vodu nisu
svugdje dobili. (Mala digresija: još se sjećamo uputa u uvođenju
Zdravstvenog odgoja da učenici nakon užine u školama peru zube.
Sjećam se svojih jadničaka koji su donijeli četkice za zube i u
ledenoj vodi pokušali oprati zubiće. Vikali su od muke. To je
tako kad ti u teoriji nešto zvuči sjajno, a u praksi je gotovo pa
neizvedivo.) Dobili smo i dezinficijens za ruke. Pa sad nakon
pranja ruku prskamo ruke i dezinficijensom prije jela.
Dakle, trebao je jedan virus koji nije obična dosadna gripa da se
škole opreme sredstvima za higijenu.
Učiteljice inače u svojim razredima održavaju higijenu učenika
zahvaljujući donacijama roditelja. Što znači da roditelji
svojevoljno i dobrovoljno doniraju tekući sapun i papirne ručnike
za razred svojeg djeteta. Te dragocjenosti učiteljice zatim
brižno čuvaju i šparno dijele svojim učenicima. Nije im do sada
trebao koronavirus kako bi svoje učenike naučile da treba prati
ruke prije jela, nakon uporabe toaleta, nakon pisanja po ploči
ili diranja prljave spužve.
Hvala koronavirusu i Kinezima što napokon imamo sredstva za
osnovnu higijenu u školama.
Online učenje
Postavilo se neizbježno pitanje i što ako se epidemija proširi pa
će biti potrebno, kao u Italiji, zatvoriti škole u kriznim
područjima. Ova je nastavna godina ionako zbog dugotrajnog
štrajka prosvjetnih radnika jedva spojila početak s krajem, ne
smije usfaliti niti jedan sat, a kamoli dan jer je sve jedva
posloženo da se odradi tih magičnih 175 nastavnih radnih dana (ne
daj Bože da djeca idu u školu koji dan manje, mogli bi ostati
neobrazovani, zakinuti, isfrustrirani).
I što ako epidemija zatvori škole? Odgovor iz Ministarstva magije
glasi: imat ćemo nastavu online. Ha? Ta izjava izazvala je bujicu
upitnika nad glavama prosvjetara koji na terenu imaju uvid u
mogućnosti ostvarivanja te zamisli.
Nikome baš nije kristalno jasno kako bi se to moglo izvesti. Ta
nastava online. Da, postoji u Australiji takav oblik školovanja
na daljinu, ali zaboga, Australija je nekoliko stoljeća ispred
Hrvatske. Postoji po svijetu i homeschooling, nastava kod kuće.
Svašta postoji u svijetu, ali gdje je Hrvatska, a gdje je ostatak
svijeta.
Kako će nastavu online, primjerice imati ona djeca lošijeg
imovinskog statusa koja kod kuće nemaju internet, niti računalo,
niti pametni telefon? Jel’ netko misli da baš sva djeca imaju kod
kuće uvjete za online nastavu? Što je s obiteljima gdje ima više
djece, a samo jedan uređaj (mobitel, tablet, računalo) s
pristupom internetu? Što je s učiteljima koji imaju internetsku
vezu takvu da ni obični pasijans ne mogu igrati online bez
pucanja veze? Što je s nastavnicima (i učenicima i roditeljima)
koji s informatičkom pismenošću nisu na “ti”?
I još je mnogo pitanja u vezi online nastave na koje odgovora
jednostavno nema. Sama ideja kao ideja nije niti loša, ali put od
ideje do realizacije je jako dug. Treba malo biti i realan u
nabacivanju ideja i zamisli. Svojim učenicima često kažemo:
“Ispeci pa reci”, a izgleda da su i neki odrasli zaboravili na tu
poslovicu.
Uglavnom, ideja o online nastavi izazvala je buru reakcija u
prosvjetarskim krugovima. Najjače su šale na račun te ideje, ne
može se reći da nam je nastavnička populacija bez duha i smisla
za humor.
No, bilo kako bilo, nije baš izgledno da će se škole zbog
koronavirusa zatvarati.
A izleti i maturalna putovanja?
Hoće li epidemija koronavirusa utjecati na planirane izlete i
maturalna putovanja? Neki stručnjaci kažu da će virus s toplijim
danima nestati, a većina je izleta ionako predviđena za kraj
nastavne godine ili početak sljedeće. Dakle tu straha nema. Ali,
ipak, ima izleta koji su planirani sad u proljeće i to baš u
krajeve gdje su zabilježeni slučajevi oboljelih od korone u
Hrvatskoj.
Ono, ne šetaju svi koji su oboljeli slobodno po Zagrebu, Rijeci i
Varaždinu i kašlju u ljude. Oni su bolesni, dakle liječe se. Nisu
niti koncentracije virusa u zraku nad tim gradovima. Čemu strah?
Mediji i filtriranje informacija
I u slučaju koronavirusa pokazuje se važnost medijske pismenosti
i važnost filtriranja informacija. Mediji često pretjeruju u
prenošenju podataka, “napuhuju” informacije, parcijalno
izvještavaju, a sve kako bi se prodala dobra priča. Zato, pamet u
glavu, prati ruke i misliti samostalno.