Rajko Grlić govori da se iz američke perspektive Hrvatska doima kao uređena država...
Bojanka
Na jednoj stranici bojim Olafa. U isto vrijeme, na drugoj,
lijevoj stranici, Ona boji Anu i Elzu. Postoji bojica koja
savršeno odgovara boji ljudske puti. To je karnacija. Pažljivo
šiljim drvca. Trudim se da boja ne ide van zadanih obrisa. Svaka
mi je ova sekunda važna. Televizor je ugašen. S onu stranu okna
prokleta su vremena. Nama je ovo vrijeme sveto.
Empatija
U ‘Sigurnoj zoni Goražde’ američki novinar i
crtač Joe Sacco opisuje kako su za vrijeme
zadnjeg rata civili iz istočnobosanskih gradića i podrinjskih
enklava, u strahu pred četničkim kamama, nadu u spas pokušali
pronaći u glavnom gradu. U to vrijeme olimpijski je grad već
mjesecima opsađen. U prosjeku ga zasipa tristotinjak granata
dnevno. I takav se ipak nekome čini sigurnijim od vlastita doma.
Onda se događa nešto zanimljivo. Građani glavnog grada, više
gladni nego siti, više promrzli nego ugrijani, u nestašici kave i
cigareta, i sami obećani smrti, podozrivo gledaju na došljake iz
provincije. Oni za njih predstavljaju jednu vrlo jasnu ugrozu.
Kao i agresor. Građani se boje da će im došljaci poseljačiti
grad.
Jad čovjeka neće učiniti boljim. U času kada se naši mali
privatni egoizmi sliju u glavni tok kolektivnog, empatija biva
prokazana kao atavizam.
Optimizam
Broj zaraženih u svijetu prebacio je milijun. Hrvatska je prošla
hiljadarku. Može se čuti da se zemlje sa socijalističkim
nasljeđem uspješnije nose s epidemijom. Rajko
Grlić govori da se iz američke perspektive
Hrvatska doima kao uređena država.
Srbi više nisu jedini kojima izgledamo kao
Zapad. U protekla dvadeset i četiri sata u
Italiji je umrlo nešto manje od osamsto ljudi.
Jedan ugledni gospodin na tamošnjoj televiziji smrtno ozbiljan
kaže da je to velik razlog za optimizam. Unatoč svemu, ljudi
vjeruju da neće preživjeti. Tako je u jednoj drugoj prigodi
zapisao Faruk Šehić. Navikavaju se na smrt, i
baš to ih održava na životu.