'I dok resorna ministrica baca lopticu epidemiolozima, a epidemiolozi joj vraćaju, a svi oni zajedno peru ruke k'o Poncije Pilat i prebacuju odgovornost na zbunjene roditelje i učitelje, pametnima ništa drugo ne preostaje nego čekati da se napokon dogovore sami sa sobom još ova dva tjedna do tog famoznog 11. svibnja kad bi na prvu crtu bojišnice trebali baciti one najmanje.'
Prošlo je šest tjedana Nastave na daljinu. Nakon početničkih
grešaka u koracima, nesnalaženja i nastavnika i roditelja i
djece, sve je dobilo svoj ritam i uhodalo se. Ima još ponegdje
kritike da neki nastavnici zadaju previše gradiva, ali i toga je
sve manje, većina je nastavnika stala na loptu i počela
postavljati neki prihvatljivi obim sadržaja. Ili su se roditelji
i učenici naviknuli pa im sve skupa više ne izgleda tako jako
puno.
No, sve u svemu, učitelji su vrlo prilagodljiva podvrsta homo
sapiensa pa su se brzo priučili na nov i do prije šest tjedana
nepoznat način rada.
Razredna nastava
Razredna nastava, to su oni od prvog do četvrtog razreda, su
priča za sebe. Od samog početka Nnd gurani su u kut kao nebitni i
manje vrijedni. Naime, za njih nije bio predviđen rad u Teamsima
ili drugim viritualnim učionicama. Za RN je bila preporuka da se
gleda TV, konkretno neka surogat nastava na HRT3, a da se
učiteljice povežu s roditeljima preko maila, Vibera ili Whats
appa (trošeći, naravno, privatni telefon i impulse).
Nitko nije računao na to da je razrednim učiteljicama (Ispričavam
se svojim kolegama učiteljima što pišem u ženskom rodu, ali
kolege učitelji su u manjini, naravno da se i oni podrazumijevaju
u ovoj priči.) zapravo stalo do njihovih učenika i da one neće
dozvoliti da im učenici ostanu zakinuti za svoje pravo na
kvalitetno školovanje pa su se mnoge, čak i one do tada
informatički neaktivne, samoeducirale te su otvorile bezbroj
viritualnih učionica putem razrednih web stranica, uključile su
se u viritualne učionice ponuđene predmetnoj nastavi i gle čuda
– radile su! Radile su nastavu sa svojim učenicima i
istovremeno učile o web alatima pomoću kojih će tu nastavu svojim
učenicima što više olakšati.
Omalovažavanje i degradiranje
Tijekom šestog tjedna Nnd u javnosti su počela šuškanja o tome da
bi se s pokretanjem gospodarstva i ublažavanjem mjera vratilo
djecu u vrtiće i malene u učionice. Isprva nitko zdravog razuma
nije u to vjerovao, jer, zaboga, nisu škole čuvališta djece.
Naime, objašnjeno je bilo kako bi se vratilo razrednu nastavu u
škole da roditelji koji se vraćaju na posao imaju gdje zbrinuti
svoju djecu. (sic!)
Nakon nekoliko dana šuškanja, ta odluka je i jasno i glasno
izrečena. I onda su počela pitanja i nedoumice, a naravno i
negodovanja većine roditelja. Jer razuman roditelj ne želi da mu
dijete bude zamorac.
Pa ćemo redom
Loptica odgovornosti za sigurnost djece prebacuje se na roditelje
i na njima će biti da odluče hoće li svoju djecu slati u škole
ili neće. Rečeno je da neće nitko tjerati djecu u školu. Gdje je
nestalo ono da je osnovna škola obavezna? (Samo pitam.)
Ta odluka ne samo da baca roditelje u vatru, već ona direktno
degardira učiteljice i učitelje razredne nastave koji su tako
jasno i glasno proglašeni tetama čuvalicama. Naime, ako u
školu dođe manje od pola učenika, kakva će biti kvaliteta
nastave?
Što će biti s ostalim učenicima, onima čiji roditelji ipak
procijene da nije sigurno poslati ih u školu? Objašnjenje koje je
javnost dobila glasi otprilike ovako: ‘… učiteljica radi svoju
normu kao i do sada, oni koji ne dođu u školu imaju HRT3 i
učiteljicu Đurđu, a nastavu na daljinu izvodi netko drugi’. Netko
drugi? Tko? Mali prosvjetarski vilenjaci?
Dakle, zamislimo situaciju u kojoj u školu 11. svibnja dođe u
jedan, recimo, prvi razred šestero učenika.
Treba li u toj situaciji učiteljica nastaviti s radom i obradama
tamo gdje je stala u viritualnoj učionici? Ako nastavi s
realizacijom nastavnog plana i programa, što će onih, recimo, 14
učenika koje roditelji nisu poslali u školu? Pa ne prate svi
učenici Školu na Trećem i učiteljicu Đurđu! Hoće li onda
učiteljica morati odraditi uživo nastavu s ovih šest, a
viritualno s onih 14 i odraditi prekovremena i klonirati se ili
što? Ah, da… nastavu na daljinu izvodi netko drugi. To se meni
samo pričinjava da sam za računalom po 10 sati dnevno.
Onda. Za vrijeme štrajka učitelji koji nisu štrajkali nisu smjeli
upisivati nastavne satove i radne dane ako im je u školu došlo
manje od pola učenika u razredu. Pa se pitanje samo po sebi
nameće – hoće li se sada to smjeti, mislim ono, upisati
odrađeni nastavni sat s par učenika? Što ako niti jedan učenik iz
razreda ne dođe u školu? Hoće li se onima koji ne dođu
upisivati izostanci? Ili će se oni slikati ispred televizora i
dokazati da su gledali učiteljicu Đurđu na TV. Ah, da… učitelji
razredne nastave su ionako tu samo da čuvaju i zbrinu djecu dok
roditelji rade.
Onda. U Školi na trećem nema nastave iz stranog jezika za učenike
razredne nastave. Što ćemo s tim? Zanemariti? A učitelji stranog
jezika, koji rade i u predmetnoj i u razrednoj nastavi će
malo doći u školu raditi s pet – šest učenika uživo, a onda
će trčati kući raditi online s ostalim učenicima? I kolege
vjeroučitelji isto? Ili da se kloniraju?
Onda. Navodno se učenike koji dođu u školu neće smjeti
ocjenjivati niti pisati ispite. Koja će biti svrha dolaska
učenika u školu? Ocijenit će se djecu na temelju točno čega? Boje
očiju? Ah, da, ionako se vraćamo u škole kako bi učiteljice
razredne nastave bile besplatne kinderfrajle.
Onda. U istom paketu mjera u kojem je i početak nastave za
razrednu nastavu kao prvo se navodi da se zabranjuju
okupljanja više od 10 osoba. U razredu je cca dvadeset i više
djece. Onog koji dođe jedanaesti ćemo poslati kući jer je višak?
Ili se dvoje djece računa kao jedna osoba? Ah, da, rečeno je da
prosječni razred ima 13,5 učenika. I moj sin i ja prosječno imamo
35 godina, dakle ja imam 35 godina. Prosječno. Koga briga za
realno stanje kad postoji prosjek.
Onda. Predviđeno je otvaranje kafića koji imaju terase, ali će za
jednim stolom smjeti sjediti po dvoje i stolovi će morati biti
udaljeni dva metra. A učionice? Što ako sva djeca iz razreda dođu
u školu i njih dvadesetak se ugura na mali prostor bez mogućnosti
socijalne distance? Odvesti klince na nastavu u školi najbliži
kafić i na taj način im osigurati socijalnu distancu?
Onda. Vrlo malo škola ima toplu vodu. Teško je održavati higijenu
ruku u led ledenoj vodi. Osim toga, tko će i kako će svako malo
dezinficirati učionice? Klupe? Stolice? Što se sa spužvom?
Onda. Škole u Zagrebu su oštećene, a djeca prestrašena jer se
Zagreb svako malo trese. Što ako se opet zatrese, a djeca su u
školi, kako će učiteljica zagrliti i utješiti uplakano
prestrašeno dijete?
Onda. Vjerovali ili ne, ali postoje, uz rizične skupine učenika,
i rizične skupine učiteljica. Zamislite, neke su čak i kronični
bolesnici i u rizičnoj su skupini kojima se već šest tjedana
pjeva #ostanitedoma. Je li itko pomislio na njih? Ili će morati
uzimati bolovanje i tako biti kažnjene manjom plaćom zato što
moraju brinuti o vlastitom zdravlju?
Onda. Hoće li djeca i učiteljice dobiti zaštitnu opremu? Ne one
beskorisne maskice koje zapljujete u pola sata, već one prave
maske s kojima se ovi na vlasti naslikavaju okolo? Pa rukavice?
Zaštitu od pleksiglasa za radne stolove? Jer, vjerovali ili ne,
ti maleni učenici guraju prste u usta, žvaču olovke, kišu i
kašlju bez da stave ruku pred usta, brišu nosiće u rukav.
Summa summarum
I dok resorna ministrica baca lopticu epidemiolozima, a
epidemiolozi joj vraćaju, a svi oni zajedno peru ruke k’o Poncije
Pilat i prebacuju odgovornost na zbunjene roditelje i učitelje,
pametnima ništa drugo ne preostaje nego čekati da se napokon
dogovore sami sa sobom još ova dva tjedna do tog famoznog 11.
svibnja kad bi na prvu crtu bojišnice trebali baciti one
najmanje.
Nastavit će se… ovoj sapunici se još ne nazire kraj.