U hladna jutra, kada puca bor na mrazu, i kada mi je glava bila još donekle bistra, obilazio sam sve one gradske toponime koji su mi iz nekog razloga bili važni.
Sarajevo blues
Otkako se vratio iz Amerike, gdje je živio zadnjih četvrt
stoljeća, Semezdin Mehmedinović svakog petka na Žurnalu ispisuje
‘Male životopise’. Uglavnom su to priče o ljudima i o svijetu iz
kojeg je autor otišao polovicom devedesetih, noseći sa sobom
naramak knjiga, nevina sjećanja na mladost i jedno gorko iskustvo
četverogodišnjeg rata u Sarajevu. Ispisane jezikom osamdesetih i
ranih devedesetih, te se priče doimaju kao krhotine nekih prošlih
života koje Mehmedinović u realnom vremenu sastavlja u jedan
novi, magični mozaik, pa se čini kako se s njim u koferima
vratila i neka sretnija prošlost. Obradovao me njegov povratak.
Zamudio sam bio prvih nekoliko ‘Životopisa’. I onda shvatio da je
dobro tako. Prije bih, kao što to obično činim, pročitao sve u
dahu. A sada sam, u kasnu zimu i rano proljeće, pustio da se tih
‘Životopisa’ nakupi za šaku ili dvije, tako da mogu barem sedmicu
dana dati oduška svom biću, čitajući jedan po jedan svaku večer.
Kao da se potkraj dana sladim jednim zalogajem duhovne hrane.
***
Na Semezdina Mehmedinovića naletio sam negdje potkraj devedesetih
godina. Kada tako kažem, ne mislim u konkretnom, nego u
metonimijskom smislu. U nekom zborniku ili gdje već, ne pamtim
točno, bila je objavljena pjesma ‘Leš’ iz njegove zbirke
‘Sarajevo blues’. Otada čitam njegove knjige. I nakon tolikih
godina, meni se sve nekako čini da ga jako dobro znam. Pjesma je
išla ovako:
Usporili smo na mostu
i gledali kako psi uz Miljacku
trgaju ljudski leš u snijegu
onda smo produžili
ništa se u meni nije promijenilo
slušao sam kako pršti snijeg pod gumama
kao kad zubi drobe jabuku
i osjetio divlju želju da se smijem
tebi
zato što ovo mjesto zoveš paklom
i bježiš odavde uvjeren
da smrt izvan Sarajeva ne postoji
***
Kada sam se desetak godina poslije rata zatekao u Sarajevu,
proveo sam nekoliko lijepih dana kod Ediba i njegove žene Emire.
Dobro se sjećam kako je svitalo brzo nad Upovcem i kako su nam
noći tada bile prekratke. U hladna jutra, kada puca bor na mrazu,
i kada mi je glava bila još donekle bistra, obilazio sam sve one
gradske toponime koji su mi iz nekog razloga bili važni. A važni
su mi bili, između ostalog, i zbog Mehmedinovićevih knjiga.
Kasnije se to pretvorilo u ritual koji traje i danas, i ovisi o
tome koliko dana boravim u gradu. Sjećam se, odjavio sam bio sobu
u hotelu, na početku ulice Telali, i otpravio se na Alifakovac.
Bilo je vruće prijepodne, kolovoz mjesec, i ja sam se mamuran
penjao na Alifakovac, na samom istoku Sarajeva, baš kao onaj mali
trgovac iz pjesme, što na Bajram ide na groblje zatrpan naramkom
ruža. Kao grob u danu pokopavanja.