Nije slučajno da je ta fotografija snimljena baš u Splitu. Nekoć partizanski grad, koji se danas diči spomenicima podignutim u čast Rafaelu Bobanu, zapravo je Hrvatska u malom.
Fotografija
Ima fotografija koje obilježe cijelu jednu epohu, koje mijenjaju
društvene narative i govore o duhu nekog vremena. Takva je ona
slavna fotografija sovjetskih vojnika koji nakon pada
Berlina na zgradu Reichstaga
postavljaju crvenu zastavu sa srpom i čekićem. Ili, recimo,
fotografija Alberta Korde, snimljena na jednoj
komemoraciji u Havani, koja prikazuje
najslavnijeg gerilca i revolucionara Ernesta Che
Guevaru. I ona Carterova fotografija je
takva, nastala tijekom humanitarne katastrofe u
Sudanu. Na njoj vidimo crnu, izgladnjelu
djevojčicu, dvogodišnju, možda trogodišnju, kako zgrčena puže
prema UN-ovom kampu, a iza nje, kao sablasna
metafora smrti, zlokobno stoji lešinar i čeka da dijete ispusti
dušu na suhoj afričkoj zemlji.
***
U zadnjoj dekadi prošlog vijeka, kao simbol onog vremena, dijelom
naše, domaće kolektivne memorije postala je jedna fotografija
koja je zapravo bila fotomontaža. Objavljena je na naslovnici
tjednika Feral Tribune i prikazivala je
Franju Tuđmana i Slobodana
Miloševića kako goli i zagrljeni leže u krevetu.
Opremljena je bila naslovom: ‘Jesmo li se za to borili?’
Samostalna i nezavisna Hrvatska, kako se to uobičajeno voli reći,
u to je vrijeme bila na početku. Tek je krenula odbacivati
pelene. Histerična i cendrava, ali još uvijek dovoljno
jednodimenzionalna u svojim djetinjim navikama, dopuštala je da
se njezin habitus ilustrira u formi vješte fotomontaže.
Tridesetak godina kasnije, narav ovdašnjeg društva u svojoj će
tragikomičnosti vrlo često prerasti čak i mogućnosti fotomontaže
kao umjetničke forme.
***
Kada bi čovjek dobio zadatak da izabere jednu fotografiju koja
sama po sebi najbolje opisuje današnju Hrvatsku,
barem onaj njezin službeni dio, ono što ona jest i ono što želi
biti, idealan izbor bila bi fotografija snimljena na dan
Uskrsa, u jeku zabrane društvenih kontakata,
isprovocirane epidemijom koronavirusa, u splitskom kotaru
Barutana. Nije slučajno da je ta fotografija snimljena baš u
Splitu. Nekoć partizanski grad, koji se danas
diči spomenicima podignutim u čast Rafaelu
Bobanu, zapravo je Hrvatska u malom. Udžbenički primjer
kako se ovo društvo mijenjalo u zadnjih tridesetak godina. Te
kafkijanske metamorfoze Dioklecijanova grada u
svojim su esejima i knjigama briljantno i uzaludno opisivali
autori poput Jurice Pavičića i Dragana
Markovine. Fotografija o kojoj pišem prikazuje splitskog
svećenika koji stoji ispred crkve, okružen s dvadesetak mladića u
crnom, u rukama im baklje i transparent podrške don
Jozi, kao pripadniku kaste za koju zakoni ne vrijede, a
iznad njegove glave, ta ista mladost, koja je davno odustala od
ideala i ideje da bude avangarda, ponosno ističe stari hrvatski
pozdrav iz opere i Okučana – Za dom spremni! To
je današnja Hrvatska, skrojena po mjeri i ukusu onih koji ovdje
donose odluke, prikazana na jednoj fotografiji. I ta fotografija
nema baš nikakvu umjetničku vrijednost.