'Ostaje još uvijek nejasno zašto se na ocjene 'pale' roditelji djece u razrednoj nastavi. Kao da će netko nekoga ikad u životu pitati koliko je imao iz Prirode i društva u, recimo, drugom razredu osnovne škole.'
Prošlo je devet (brojkom: 9) tjedana Nastave na daljinu. Pred
nama je još jedan siguran takav tjedan. Što će dalje biti, još ne
znamo. Hoće li se svi vratiti u školske klupe, hoće li se samo
svi mali vratiti u škole, hoćemo li završiti online ili
mješovito… čekamo rasplet događaja. I turske sapunice završe
pa će i ova Nastava na daljinu imati kraj.
Završiti nastavnu godinu?
Ponegdje se na internetu može pročitati vapaj roditelja, tu i
tamo i ponekog učitelja, da ovu nastavnu godinu treba zaključiti
s postojećim stanjem i zaustaviti ovu, za neke, agoniju od
nastave. No, treba imati ‘svetih’ 175 nastavnih radnih dana,
broj koji je ‘uklesan u kamen’, broj koji je bio najveći problem
dok je trajao štrajk. Najveća je briga tada bila ta hoće li se
ostvariti magična brojka 175. Zato nema ni teoretske šanse da se
nastavna godina okonča bez da se u dnevnicima upisao broj 175 kao
zadnji dan nastave. Inače bi nas sve moglo snaći prokletstvo
broja 175. Smak svijeta. Ah.
Ocjenjivanje na daljinu
Kako se bliži kraj nastavne godine, tako se i bliži panika oko
ocjena. Poznato je da se u zadnjim tjednima love ocjene. Kako
već, eto, dva i pol mjeseca učenici nisu u školi, brojat će se
ocjene do 16. ožujka, a prema naputcima MZO učenike se sada
ocjenjuje uglavnom iz aktivnosti i složenijih zadataka. Dakle,
možemo proglasiti deficit ocjena. To ide na štetu kampanjaca i
onih koji uče 5 do 12, onih koji čekaju kraj godine kako bi što
pritiscima, što ucjenama, što moljakanjem iščupali veću ocjenu
nego što su zaslužili svojim radom cijele godine.
Sad još roditelji vrište i potežu štrajk koji je bio u prvom
polugodištu, a kojim se je izgubilo točno šesnaest (16) radnih
dana. Neš’ ti gubitka. Ali lijepo zvuči dok se imaš za što kačiti
i pljuvati po prosvjetarima, u stilu ‘prvo su štrajkali, a sad
korona’ kao da su zli prosvjetari izmislili koronu.
Ah.
No, i u ovoj neprirodnoj situaciji ima nastavnika koji žele
propitati znanje svojih učenika, a to rade na razne načine i
pritom većinom ocjenjuju roditelje, susjede, prijatelje
roditelja, poštara i dimnjačara koji umjesto djeteta odrađuju
‘prohtjeve’ učitelja jer je ‘to za dijete preteško’, iako bi
‘to’ dijete u školi bez problema samostalno riješilo, neki
za odličan, a neki za dobar.
Čudo je kako neki nemaju povjerenja u vlastitu djecu ili pak
imaju prevelika očekivanja od njih. Ocjene su od 1 do 5, ali
većina priznaje samo 5. Teško se pomiriti s činjenicom da ti
dijete nije genije nego prosječna osoba.
Žali se tako jedna mama da je dijete dobilo 3 iz lektire, a
pomagali su rješavati zadatke i susjedi i kolegica profesorica.
Radi se o osnovnoj školi. Tko zna, možda je nastavnik koji je tu
lektiru ocjenjivao zbrojio dva i dva i shvatio da dijete nije
radilo samo pa dao ocjenu manje zbog tuđeg uplitanja u učenički
rad. Ali fakat, teško je za razumjeti da ti netko umjesto djeteta
odrađuje zadatak, a onda se ti žališ po internetu i društvenim
mrežama zašto je dijete dobilo ocjenu dobar!
Ili, učiteljica od prvašića traži da napišu par rečenica o nekoj
temi, a dobiju sastavak na razini drugog razreda srednje škole.
Ili, učenici snimaju čitanje, a kad zastanu kod neke riječi čuje
se u pozadini mama kako šapće. Pa mislim stvarno…
I dok u razrednoj nastavi učitelji mahom ocjenjuju roditelje,
viši razredi su usavršili copy/paste s interneta. I još se okolo
hvale: ‘Ja jednostavno rasturam ovaj 6. razred i ti profači ništa
ne kuže, kako ide vama?’ (a miš mali, kuže profači, kuže,
ali ne mare), ‘Kakvo je to vrijeme za ispit od 8 do 11.30 pa ja
se ne stignem probuditi’, ‘Oni se Zoomaju, a ja iza ekrana pišem
rješenja, za sada samo petice’ i tako dalje.
Sramotno. Zar smo zaista postali nacija lažova, prepisivača,
lijenčina, nacija gdje se od malena uči kako prevariti, izbjeći
obvezu, ‘hvatati hladovnu’?
Najžalosnije je to što roditelji sami potiču takvo laganje i
varanje. Jer što je, ako ne laganje i varanje, ako roditelj
napiše umjesto prvašića sastavak? I to sastavak koji nije
predviđen za ocjenu, već kao pokazatelj učiteljici kako dijete
napreduje. Varanje je i ako roditelj ispravi listić iz matematike
prije nego isti pošalje učitelju na pregled? Da, takve roditelje
nazivamo inače roditelji helikopteri, ali sada smo u situaciji
kad bi učitelji zaista željeli vidjeti povratnu informaciju kako
se učenici sami, ili uz pomoć roditelja, kod kuće snalaze u
online obrađenim sadržajima.
Vrate li se učenici u škole na sam finiš nastavne godine, sigurno
će ih učitelji htjeti ispitati kako bi dobili povratnu
informaciju kako su usvojeni sadržaji obrađeni kod kuće. I što će
se dogoditi kad neće biti mame ili tate iza leđa da šapću i
rješavaju zadatke umjesto svoje djece? Mogle bi pasti loše
ocjene, a onda će biti opet kriv tko li drugi nego učitelj.
Mada, ostaje još uvijek nejasno zašto se na ocjene
‘pale’ roditelji djece u razrednoj nastavi. Kao da će netko
nekoga ikad u životu pitati koliko je imao iz Prirode i društva
u, recimo, drugom razredu osnovne škole. Općenito, bilo bi dobro
ukinuti brojčane ocjene, možda bi tada i splasnuo ‘lov na
petice’ a djeca bi učila za znanje.
Ostaje nejasno i zašto roditelji misle da im je dijete neuspješno
ako negdje pogriješi ili nešto ne riješi točno pa imaju potrebu
umjesto učitelja ispravljati i onda savršeno, stopostotno točno
riješeno poslati na pregled. Dijete ima pravo na grešku! Ni jedno
dijete nije savršeno, ma što mama o njemu mislila. Kada će
roditelji shvatiti da nisu sva djeca jednakih sposobnosti i da
svatko, ali svatko, ima pravo na grešku, svoj tempo rada, svoj
tempo usvajanja sadržaja? Ah da, i da ocjena NIJE mjerilo znanja
i sposobnosti.
Bilo kako bilo, ako se razredna nastava vrati u školske klupe na
finiš, na posljednjih 4 – 5 tjedana nastave, sigurno će biti
ispitano njihovo znanje. A onda će se vidjeti tko je kod kuće
učio i radio – mama, tata ili dijete. Kako će kolege iz
viših razreda riješiti ocjenjivanje i vrednovanje vidjet ćemo,
jer naputci iz MZO ne daju baš odriješene ruke.
Kolege traže od učenika da oni sami nešto naprave, a onda u
pojedinim roditeljskim grupama čitamo kako nastavnici ‘imaju
prohtjeve’. Dajte ljudi ohladite. Nisu učitelji, nastavnici i
profesori neprijatelji vaše djece. Sve učenike jednako
nagraditi nije u redu, jer ima učenika koji rade i trude se, a
ima i onih koji zabušavaju i izbjegavaju obveze.
Kao i u pravoj školi. Tko je savjestan i odgojen da se trudi i
radi, taj je ostao isti i na daljinu. Tko pak ima pokriće kod
roditelja da izbjegava svoje obveze, taj sad spava do ručka. Sve
će u rujnu doći na naplatu. I rad. I nerad. I laganje. I varanje.
I trud. Sve. A onda će biti po onoj staroj ‘Kom’ opanci, kom’
obojci’.