Za razliku od starije djece, učenici od prvog do četvrtog razreda već su dva tjedna u školama.
Još malo pa nestalo
Još je samo malo ostalo do kraja ove vrlo neobične i turbulentne
nastavne godine (Do kraja školske godine imamo još dobra dva i
pol mjeseca, za neupućene ponavljam po enti put: školska godina
traje do 31. kolovoza. Uvijek!).
Neki će s nastavnom godinom završiti 19. lipnja, a neki tek 26.
lipnja, ovisno o tome kako su si organizirali nadoknade onih
šesnaest (brojkom: 16) izgubljenih nastavnih dana u štrajku. Čim
dosegnu “svetih” i u kamen uklesanih 175 nastavnih radnih dana,
škole proglašavaju kraj ovoj agoniji od nastavne godine. No ne
svi. Neki su se ravnatelji preračunali pa će završiti i s viškom
dana. Može biti višak. Smije biti višak. Čak dapače, poželjan je
višak. Bitno je da nije manje od 175. Onaj višak nitko neće
platiti, ali nema veze. Ni prvi ni zadnji put. Možda ovi koji će
imati višak dobiju pohvalnicu od ministrice.
Mala digresija: živo me zanima kako bi reagirali roditelji kojima
je već odavno muka od ove Nastave na daljinu i koji svakodnevno
zazivaju čim skoriji završetak nastavne godine kad bi saznali da
će im, npr., škola u koju ide njihovo dijete imati i više
odrađenih dana od svetih 175.
Razredna nastava
Za razliku od starije djece, učenici od prvog do četvrtog razreda
već su dva tjedna u školama. Nakon svih silnih zbunjujućih uputa:
“mogu – trebaju – moraju – ali ne moraju ako ne žele – ipak ne
moraju ako imaju objektivan ili subjektivan razlog”, napokon je
jasno rečeno da učenici razredne nastave MORAJU u školu na
posljednjih tjedan – dva nastave. Velehvaljena Škola na Trećem je
gotova, prema izjavama Stožera epidemija je odustala, više nema
opravdanja za učenike, ali samo razredne nastave, da ostanu doma.
Roditelji sada mogu jedino opravdati do 3 dana, za ostale
izostanke trebaju liječničku ispričnicu.
Učenici viših razreda, predmetna nastava se ne vraća u školske
klupe. Škole izgledaju nekako krnje bez svih učenika. A kolege
predmetnjaci polako traže termine kod okulista. Jer već dvanaest
tjedana bulje u kojekakve ekrane. Umjesto u djecu. Mnogima je i
dalje nejasno zašto nisu sva djeca vraćena u škole.
A kako su ta posljednja dva tjedna izgledala? Učenici su ulazili
u školsku zgradu prvi tjedan na više ulaza i to onda kad su ih
pozivale učiteljice. Razred po razred. To što su pred školom bili
svi zajedno u gomili i međusobno se družili, igrali i skakali “ne
kosi” se s preporukama Stožera i MZO. Na ulazu u školu su
dezinficirali obuću, a u učionicama i ruke. Sjedio je svaki sam
ili na bočnim krajevima klupe kako bi bili udaljeni barem metar i
pol. Na užinu se išlo u manjim skupinama i u različito vrijeme.
U drugom tjednu nastave svi su učenici počeli ulaziti na jedan
ulaz, ali i dalje pod kontroliranim uvjetima. U školsku dvoranu
se na nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture nije smjelo, a vani
je često bilo ružno vrijeme pa je TZK pretvoren u matematiku.
Nismo ni pjevali. Prema preporukama, smije se pjevati samo na
razmaku od 4 metra. Rijetko se koja učiteljica usudi kršiti
preporuke, jer što ako se neko dijete doma požali pa roditelj
vrisne? Nikad ne znaš s kim imaš posla. I koliko su poneki
roditelji još prestrašeni. Zato je najbolje slijepo slijediti ono
što ti nadređeni kažu.
Sumiranje Nastave na daljinu
Što smo primijetili nakon deset tjedana nastave na daljinu? Pa
sad ću biti subjektivna i reći da su moji učenici i njihovi
roditelji odradili sjajan posao. Kao učiteljica, vrlo sam
zahvalna roditeljima mojih učenika što su pratili moje naputke i
pomagali djeci u svladavanju sadržaja koje sam im prezentirala i
postavljala na razrednoj web stranici. Kako imam prvi razred,
bilo bi zaista nadobudno očekivati od mojih mališana da sve sami
svladavaju i rade. Uglavnom, nakon inicijalne provjere “gdje smo
i što smo s gradivom” sretno sam zaključila da mogu mirno
nastaviti gdje sam stala s Nastavom na daljinu i završiti
nastavnu godinu bez stresova za svoje učenike. Privatizirat ću
malo kolumnu (ovo mi je prvi put u pet godina kolumne da to
radim) i javno se zahvaliti roditeljima mojih učenika na velikom
trudu i podršci.
Vjerujem da je tako bilo i kod drugih kolegica. Naravno da
postoje obitelji gdje su roditelji radili i nisu imali dovoljno
vremena posvetiti se djeci i pomoći im, naravno da postoje
obitelji koje nisu imale idealne uvjete za praćenje Nastave na
daljinu, ali zato smo mi prosvjetari ti koji za takvu djecu onda
trebamo imati razumijevanja i pomoći im da nadoknade što je
moguće više propuštenoga u ovih par tjedana do kraja nastavne
godine.
Druga strana priče
Na internetu je osvanuo sljedeći screenshot: “Pozdrav. Vidio sam
vašu objavu za instrukcije iz engleskog. Meni bi trebalo napisati
ispit u četvrtak od 15,40 do 17,15. On se sastoji od zadataka i
malog eseja. Napišite mi samo račun na koji vam mogu uplatiti
novac i cijenu naravno. Ovo je primjer zadataka koje je prof dala
drugom razredu, no isto to nas čeka, samo će promijeniti priču i
zadatke, ali tip ne.”
U nastavku momak imena Ivan prosljeđuje slike zadataka. Odgovor
mu je garant bio hladan tuš. Naime, lik kojem se obratio je
odgovorio: “Ne pišem ispite umjesto ljudi. To je nemoralno.
Sjedni i uči!”
Ili: pita jedna mama učiteljicu: “Možete li doći u vrijeme ispita
da mu pomognete riješit?”. Odgovor je bio: “Mogu ga pripremit.”
Razočarana će majka na to: “A javit ću se.”.
Stvarno, već sam se pitala u kolumni jesmo li zaista postali
nacija lažljivaca, prepisivača, muljatora i varalica. Jedno je
pomoći učeniku da se pripremi za ispit, objasniti mu dodatno
gradivo, ali ovakvi besramni zahtjevi da netko umjesto učenika
napiše ispit ili da mu šapće i odgovara na pitanja kad piše ispit
je zaista nemoralno. I sad zamišljamo situaciju da je učiteljica
/ profesorica pristala da dođe pomoći oko ispita. Neka je taj
ispit recimo preko video konferencije, što će, učiteljica sjediti
ispod stola i šaptati?
Koliko je takvih kao Ivan i ova mama bilo u ovih dvanaest
tjedana? Oni su nagrađeni time da s četiri negativne ocjene mogu
na ispite. Za razmisliti. Daljnje riječi su fakat suvišne.
Nepismenost naša hrvatska
Eto, prije nekoliko dana stigli rezultati probnog pisanja eseja
hrvatskog jezika na državnoj maturi. Piše da je svaki deseti
gimnazijalac dobio 0 bodova. Prevedeno, od 100 maturanata, 10 ih
je nepismeno. Krenete li guglati o pisanju eseja, dragi google će
vam izbaciti hrpu stranica i uputa o tome kako se esej piše.
Prema tome, gdje ima volje ima i načina, tko želi – naučit će,
nisu krivi ni profesori, ni korona, ni netko treći.
Dodajmo tome podatak iz 2019. gdje je istraživanje pokazalo kako
je tek 42 posto građana pročitalo barem jednu knjigu u zadnjih
godinu dana. Ostalih 58 posto ne čita.
Pa onda, gledajući kako nam djeca nepismena izlaze iz srednjih
škola, uzevši u obzir da Hrvati u principu ne čitaju, zaista ne
čude polupismeni i nepismeni komentari odraslih ljudi koji se
puni mržnje, vrijeđanja i omalovažavanja nezaustavljivo šire po
društvenim mrežama i portalima o kojoj god hoćeš temi. Ispadamo
ekstra nepismena nacija. Žalosno.