'U uputama koje smo dobili prije početka nastavne godine bilo je navedeno i to da bi prosvjetari ipak trebali pripaziti gdje se kreću i s kim se druže. OK, nema problema, ali zar ne bi i učenici i njihovi roditelji trebali pripaziti isto tako?'
Tjedan za nama bio je u prosvjetnim krugovima opet prilično
uzbudljiv. (A kad nije? – op. a.)
Zato ću se u ovoj kolumni dotaći nekoliko tema, jednostavno bi
bila šteta ne ih spomenuti i lagano se o njih očešati.
Krenimo redom – korona u školama
Svaki dan tijekom proteklog tjedna mogli smo na vijestima čuti
kako je negdje neki razred, škola, smjena ili učitelj završio u
samoizolaciji zbog nekog zaraženo učenika / učitelja. I to i
u osnovnim i u srednjim školama.
Osobno sam uvjerena da se kolege fakat pridržavaju propisanih
epidemioloških mjera, zajedno s učenicima (tako je u školi u
kojoj ja radim, disciplinirani smo do maximuma). Barem u školi. E
sad, što rade i s kim se druže u slobodno vrijeme, ostavljam
svakome na njegovu savjest. U uputama koje smo dobili prije
početka nastavne godine bilo je navedeno i to da bi prosvjetari
ipak trebali pripaziti gdje se kreću i s kim se druže. OK, nema
problema, ali zar ne bi i učenici i njihovi roditelji trebali
pripaziti isto tako?
I dok dječicu u školama razdvajamo po razredima i držimo u
‘balončićima’, oni se poslije nastave mirno i hladno miješaju s
drugom djecom na izvanškolskim aktivnostima – rođendanima,
sportskim aktivnostima, misama i slično.
Gledam svoje mališane ispred škole kad dođem po njih da ih uvedem
u školske prostorije. Uredno svi na tom zajedničkom prostoru
imaju maskice, dezinficramo ručice pri ulasku u školu, a u
učionici im maskice ne trebaju jer sam osigurala potreban razmak.
Prozori su nam stalno otvoreni, mada je to sve teže i teže jer su
jutra hladna. Klinci uredno stavljaju maskicu kad idu na toalet,
kao što im je rečeno, uredno se zabilježe za ‘listu
čekanja’ za otići na wc, ne guraju se, uredno od mene traže
da im dezinficiram ručice ad se vrate s wc – a. Kad bi se
svi ponašali kao moji učenici, korona bi bila pobijeđena. A tek
su drugi razred osnovne škole. Imaju osam godina. Ako. Neki su i
mlađi pa ipak su svi savjesniji od mnogih odraslih koje poznajem.
Malo je neobično raditi u razredu bez odmora, ali svako malo
uhvatimo neko vrijeme da se svi zajedno razgibamo ili otplešemo
nešto. Samo neka ostanu zdravi i da ne moramo online. Ljepše je
biti s njima u razredu i gledati im osmjehe i bistre znatiželjne
okice. I smijati se zajedno s njima.
No, dosta sam cmoljla o svojoj dječici. Idemo dalje.
Priča dva – ministar u samoizolaciji
Vijest bomba bila je da nam je resorni ministar završio u
samoizolaciji zbog druženja sa zaraženom osobom. ‘Ajd, i on je od
krvi i mesa, podložan bolestima i zarazama, tako da to i nije
neko svjetsko čudo. ALI! (U svakoj priči ima i pokoji ALI).
Ako se učitelj zarazi u školi ili u školi, dakle na radnom
mjestu, dođe u kontakt sa zaraženom osobom i pošalju ga u
samoizolaciju, a škola mu ne omogući da radi online od kuće, on
pada na plaćicu od 4.257,28 kuna.
Pa je tako portal srednja.hr poslao upit MZO u kojem ih zanima
kolika će biti plaća ministra u samoizolaciji (više saznajte
klikom
ovdje.)
Odgovor, naravno, nisu dobili. Barem ne na pitanje koje su
postavili. Iz ministarstva su portalu srednja.hr ‘zahvalili što
brinu za ministrovo zdravlje’.
Još 1945. godine je Orwel u svojoj Životinjskoj farmi lijepo
napisao da su sve životinje jednake, ali su neke jednakije od
drugih, tako da čisto sumnjamo da će za uvaženog gospodina
ministra u samoizolaciji vrijediti isti obračun plaće kao i za
njegove samoizolirane ‘podanike’. Neka je našem ministru
zdravlja, ali i prosvjetarske plaće. Nikad ne možeš suditi o
drugome ako nisi hodao u njegovim cipelama.
Priča treća – 505 nagrađenih
Ne znam je li nagrađenih kolega baš baš točno 505, ali znam da ih
je više od 500. Lani je uz Dan učitelja prvi put nagrađeno 500
najboljih, najuspješnijih učitelja koji su se za tu nagradu sami
prijavili prema kriterijima koje je zadalo MZO. Novi ministar
nastavlja taj hvalevrijedan potez pa će i ove godine oko 500
učitelja biti nagrađeno s 10 000 kn bruto za svoj rad.
E, ali! Da ja sad tu ne lamentiram, prenijet ću nekoliko
razmišljanja kolega o toj nagradi. Pa tako kolegica G. K. u
jednoj našoj grupi kaže (i ne laže): ‘Ne znam koliko sam već puta
rekla, ali opet ću: nastavnički se rad ne može izmjeriti. On je
NEMJERLJIV! Kao što se ne može izmjeriti domoljublje…(iako
i to neki mjere i mjere). Ako imam ‘teške’ učenike za koje
mi treba sva satnica svijeta da se pomaknu s točke a na točku b,
gdje mi se to vrednuje? Pisateljima projekata, angažiranima u
priredbama, autorima udžbenika skidam kapu i odajem priznanje.
Ali ne učiteljsko. Učitelj je onaj koji poučava, u učionici,
daleko od svjetala reflektora (bez kojih je nemoguće išta
dokazati). Budimo pošteni i recimo: koliko smo, zbog utrke za
bodovima i nagradama, zapostavljali neposredan rad s djecom?
Koliko nas se prekvalificiralo u menadžere i medijske zvijezde
zaboravivši ono zbog čega jesmo tu – djecu?’
Razumijem u potpunosti kolegicu. Ako želim pošteno odraditi svoju
nastavu i da mi djeca nešto nauče, nemam vremena ni otići na WC,
a kamoli baviti se projektima, e – twinningom i sl.
Dalje, MZO nije objasnilo (a nadajmo se – hoće) koji su
kriteriji vrednovanja uzeti u obzir kod prijavljenih. Jer se
dogodilo da kolege sa 60 bodova dobiju nagradu, a neki sa 160 ne.
To je isto lijepo sažela kolegica S. U.
‘Zanimljivo, kod vrednovanja učenika moramo im dati jasne
kriterije i svaku ocjenu javno obrazložiti. Još zanimljivije, MZO
to ne mora. I treće, potpuno je neprimjereno za najboljeg
nastavnika (jednog od) proglasiti nekoga tko radi izvan nastave.
Jer, nastava = nastavnik, kužite?!’
Čestitke nagrađenim kolegama. Vjerujem da je svaka od nagrada
došla zasluženo na bankovni račun.
I priča četvrta – Dan učitelja
Svake se godine 5. listopada obilježava Međunarodni Dan učitelja.
Ove godine je vladavina korone pa škole ne organiziraju niti
izlete niti druženja. Dan učitelja obilježit će se radno.
Imam lijepo sjećanje na taj dan – imala sam učenicu koja se
doselila iz dalekog Kazahstana koja mi je u prvom razredu na Dan
učitelja donijela cvijeće uz objašnjenje da je to običaj u
Kazahstanu jer se tamo učitelji cijene.
Di smo mi, a di je Kazahstan.
Sretan Dan učitelja kolegama.