'Gledajući kojekakve skupove na kojima se negira i omalovažava virus, ispada da su djeca fakat pametnija i odgovornija od odraslih. Ne bih rekla da su moji mališani prestrašeni. Mislim da su ipak samo poslušni i odgovorni.'
Prošlo je pet tjedana od početka nastavne godine. Za to vrijeme
rastao je i broj zaraženih virusom Covid-19 u Hrvatskoj. Iako se
prognoziralo da će škole biti žarišta epidemije, za što je
zapravo postojao opravdani strah uzimajući u obzir da u školama
caruju kojekakvi virusi koji se dilaju među učenicima, to se nije
(još) dogodilo. Trenutno je oko 100 djelatnika i 2800 učenika pod
zdravstvenim nadzorom i u izolaciji, što je, srećom, mali broj.
Svi ti slučajevi ‘uvezeni’ su u škole. Većina zaraženih
učenika i nastavnika dolazi iz srednjih škola gdje je veće
miješanje učenika iz različitih sredina.
Ministrovi ‘balončići’ za razrednu nastavu, kojima su se
ljudi smijali prije početka nastave, za sad daju rezultate,
učenici nižih razreda uglavnom ne bilježe slučajeve zaraze. Pu pu
pu samo neka tako i ostane.
No, kad neki klinac u razredu kihne, svi se prestrašeno stresemo.
I u prošloj sam kolumni napisala i opet ću: djeca su odgovorno i
ozbiljno shvatila ovaj virus i opasnost koju s njim dolazi. OK,
oni svoje stavove i saznanja i ponašanje donose od kuće, ali i u
školi poštuju sve mjere bez nekih većih upozorenja. Gledajući
kojekakve skupove na kojima se negira i omalovažava virus, ispada
da su djeca fakat pametnija i odgovornija od odraslih.
Ne bih rekla da su moji mališani prestrašeni. Mislim da su
ipak samo poslušni i odgovorni.
I dok smo do sada svake godine početkom nastavne godine imali
rasprave o teškim školskim torbama, o rasporedu, o vremeniku
pisanih provjera, ove godine svima nam je glavna tema ta nesretna
korona, mjere, nagađanja hoćemo li i koliko ćemo izdržati raditi
fizički u školi prije nego nas se gurne u bespuća interneta i
online nastave.
Na mala vrata
MZO je poslalo obavijest školama kako je otvorena nova web
stranica na kojoj su objavljeni materijali te ostale važne
informacije za provođenje nastave na daljinu. Po razredima i
tjednima objavljene su videolekcije te sadržaji potrebni za
izvođenje online nastave za svaki nastavni predmet.
Svi objavljeni materijali usklađeni su po
tjednima/mjesecima/temama s objavljenim Okvirnim godišnjim
izvedbenim kurikulumima za svaki nastavni predmet te se na taj
način osigurava podrška nastavnicima pri izvođenju nastave na
daljinu s ciljem da svi sadržaji i učenje budu dostupni svim
učenicima.
Je li to priprema za ‘zlu ne trebalo’ ili se nešto kuha?
Činjenica jest da su škole bile zatvorene kad smo u državi imali
ukupno manje od 100 zaraženih, a danas nam dnevne brojke skakuću
oko 400 – 500 zaraženih. Što se treba dogoditi i koja to
magična brojka mora biti pa da opet svi završimo pred računalima?
Svaki nastavnik, učitelj, profesor, preferira nastavu u učionici,
uživo u interakciji s učenicima, jer ništa ne može zamijeniti
živu riječ nastavnika.
I iako su roditelji za vrijeme nastave na daljinu masovno pisali
‘dajte mi pola učiteljske plaće’, ‘učitelji ništa ne rade’ i
slične gluposti, tko nije probao raditi online nastavu nema pravo
zinuti. Pripremanje online nastave zahtijeva puno više vremena,
truda i znanja nego pripremanje nastave live. U živoj sredini
uvijek se može i improvizirati, pitanja učenika odvedu te u neke
digresije, živa riječ je živa riječ. Online je suhoparno
staromodno nizanje podataka i frontalno objašnjavanje sadržaja,
bez mogućnosti učeničkog ‘uskakanja’ i dopunjavanja njihovim
pitanjima.
OK OK OK bilo je i onih kolega koji se nisu najbolje snašli u
online školi pa im se ‘nastava’ svodila na: riješite
stranicu tu i tu u udžbeniku i riješite radnu bilježnicu. No oni
su u manjini.
Nadajmo se da će škole i dalje ostati sigurna mjesta za učenike i
nastavnike, a na malo maskica i higijene ćemo se s vremenom svi
priviknuti. Što se mora nije teško.
Jesu li skraćeni satovi problem?
Velik dio škola skratio je satove s 45 na 40 minuta kako bi se
dobilo vrijeme između smjena za prozračivanje i dezinfekciju
prostora. Gube li učenici tim skraćivanjem satova? Pa mislim da
ne. Svaki kvalitetan nastavnik znat će organizirati vrijeme i
nastavni sat tako da se niti ne osjeti da on traje pet minuta
kraće.
U satnici Hrvatskog jezika u nižim razredima, gdje je pet sati
tjedno, izgubi se tako tjedno 25 minuta, dakle u dva tjedna
izgubi se kao jedan školski sat Hrvatskog jezika, u mjesec dana
su to dva sata. Potpuno zanemarivo. Uzela sam kao primjer satnicu
Hrvatskog jezika jer je ona najveća.
Nastava Tjelesne i zdravstvene kulture
Osnovni problem u sadašnjoj organizaciji nastave nisu ni maske,
ni higijena, ni skraćeni satovi, već nemogućnost korištenja
sportske dvorane i rekvizita za mnoge učenike i razrede. U
velikom broju škola je jednostavno nemoguće organizirati nastavu
TZK u dvorani za učenike nižih razreda. Nema miješanja učenika iz
različitih razreda, a dvorane treba očistiti i dezinficirati
nakon svakog razreda. Satnica za TZK od prvog do trećeg razreda
OŠ je tri sata tjedno, a za četvrti razred ona iznosi dva sata
tjedno.
Sad dok je bilo lijepo vrijeme održavali smo nastavu TZK vani, na
dvorištu, ali ipak nismo mogli ostvarivati sve ishode jer je
djeci zabranjeno npr. dijeliti loptu ili se služiti rekvizitima
kojima se služe i drugi učenici u školi. Kako ćemo održavati
nastavu TZK u hladnim i kišnim danima – ne znamo.
Učionice su nam natrpane klupama zbog osiguravanja fizičke
distance pa nema prostora. Možemo eventualno odraditi neke opće
pripremne vježbe, otplesati štogod i to je to. Ishodi iz područja
TZK baj baj.
No, učitelji su jako prilagodljiva i fleksibilna vrsta pa
međusobno razmjenjujemo ideje i znanja, a poznato je da više
glava na kupu zna puno. I tako će nastati nova kategorija nastave
TZK: tjelesni u skučenom prostoru bez rekvizita i poštujući
fizičku distancu. Ha? Najbolji smo.
A što reći?
Ostanite odgovorni, ostanite zdravi. Sve prolazi pa će i ova
nevolja proći.