'I zaista, kada bismo u jednoj rečenici trebali ilustrirati sve što nam se dogodilo u zadnjih trideset godina rekli bismo upravo to: rat je najveća vrijednost ove zemlje.'
U slavnom eseju koji je prije četvrt stoljeća objavio u The
New York Review of Books Umberto Eco pobrojio je
petnaestak simptoma takozvanog vječnog fašizma. Talijanski
filozof, dakako, pojam fašizma koristi kao generički pojam za sve
one oblike totalitarističkih ideologija, mahom desne
provenijencije, koje uparuju klasične elemente rasizma, rigidnog
nacionalizma i radikalne reakcionarne retorike. Premda su ga za
ovaj naš kraj vezivale kako poslovne, tako i privatne relacije,
Eco je kod nas ostao temeljito nepročitan. To što ga mi nismo
htjeli čitati nikako međutim ne znači da se njegove opservacije
ne tiču i nas samih. Mogli bismo reći: dok smo se mi svjesno
odricali Eca, on se nesvjesno, među ostalima, vrlo precizno bavio
i nama.
Jedan je od simptoma vječnog fašizma kult tradicije. Na što se,
primjerice, pozivao premijer Plenković kada je
početkom školske godine govorio o problemu vjeronauka u školama?
Na tradiciju. Drugi je simptom iracionalizam. Iracionalizam
odbacuje svaki vid konfliktnog, progresivnog društva i gaji
nepovjerenje prema kritičkom duhu i neovisnom intelektu.
Neslaganje se doživljuje kao izdaja. Ovdašnji suvremeni fašisti
ničim se drugim zapravo i ne bave, osim što napadaju sve one koji
su, navodno, izdali tradicionalne vrijednosti. Izdajnici su kod
nas uglavnom prokazani kao komunjare i jugonostalgičari. Treći je
simptom, koji lijepo ide ruku pod ruku s prva dva, odbacivanje
modernizma. Ako pojam intelektualca shvatimo najšire moguće, onda
je svatko tko je to htio iz usta domaćih fašističkih
intelektualaca mnogo puta mogao čuti priču kako su problemi,
generalno govoreći, počeli nakon razdoblja prosvjetiteljstva.
Naravno, ti isti intelektualci ne bi voljeli da ih se naziva
fašistima pa su onda, ne bi li doskočili problemu, za sebe
smislili brojne druge nazive. U zadnje vrijeme najčešće se
nazivaju suverenistima.
Nadalje, simptom je vječnog fašizma strah od različitosti, od
došljaka. To je ono kada vas gudači iz televizijskih orkestara
uvjeravaju da su muslimani biološki superiorniji i da će barbari
što su smješteni u izbjegličkom kampu kod Bihaća kulturološki
promijeniti kartu Europe. Također, simptom je fašizma herojska
smrt. To je ono kada se kompletan državni vrh, od premijera i
ministara do predsjednika, bivšeg i sadašnjeg, suznih očiju trese
u orgazmičkom grču nakon što pravomoćno osuđeni ratni zločinac
popije otrov u sudnici. Idemo dalje, simptom je fašizma opsesija
zavjerom. To je ono kada vas uvjeravaju da vam sudbinu kroje
briselski birokrati i da će Unija sa svojim istanbulskim
konvencijama i marakeškim sporazumima dokinuti vaš identitet.
Idemo još dalje, simptom je vječnog fašizma i mačizam. Prezir
prema ženama i prezir prema seksualnim navikama koje tradicija
prokazuje kao nastrane. To je ono kada falange simpatizera
rigidnih desničarskih udruga marširaju ulicama tvrdeći da se bore
za tuđa prava. Idemo još malo dalje, simptom je vječnog fašizma i
neraskidiva povezanost države s dominantnom vjerskom
organizacijom. To je, recimo, ono kada premijer, nepuna dva dana
nakon trijumfa na parlamentarnim izborima, kao pobjednik krene po
zagrljaj i čestitke u ured kardinala Bozanića.
U najkraćem, vječni je fašizam oko nas, u svakodnevnom je ruhu i
vrlo je često perfidno predstavljen kao briga za drugoga. Njegovo
toksično djelovanje nepovratno razara društvo. Premijer
Plenković, naravno, nije fašist. On nije od onih koji
radikaliziraju stvari, ali bismo ga svakako mogli uvrstiti u
skupinu onih koji simptome fašizma nastoje normalizirati.
Plenković je politički pragmatik koji te simptome tolerira ili
čak hrani ako procijeni da bi od toga mogao imati političke
koristi. Tome u prilog govori i činjenica da je upravo njegovo
Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, ne dakle
Tuđmanovo ili Karamarkovo,
legaliziralo notorni fašistički pozdrav naslijeđen od
Pavelićevih ustaša. Dugoročno gledano, upravo
takva vrsta latentnog pristajanja na fašizam za društvo je
pogubnija čak i od manifestiranja otvorenih simpatija prema
njemu. Drugim riječima, manji je problem kada skeje, alići ili
glasnovići arlauču ‘za dom spremni’, a veći je kada Plenković na
to začepi uši.
Unatoč svemu tome premijer se ovih dana nemalo iznenadio kada je
jedan jedva punoljetni nesretnik, koji se na društvenim mrežama
oduševljavao upravo spomenutim pozdravom, odlučio uzeti stvari u
svoje ruke, pa je mirno došetao na Markov trg, ranio policajca i
kalašnjikovom mitraljirao po zgradi Vlade. ‘Moramo se zapitati
kako je došlo do ovakve radikalizacije’, čudio se tako premijer
Plenković pred okupljenim novinarima. I zaista, tko bi to rekao?
U državi u kojoj je nasilje pravilo, a ne iznimka, u kojoj jezik
mržnje gotovo da ima status materinskog jezika, u kojoj su
društveno-političke elite preuzele retoriku zapušenih
suburbijskih špelunki. Tko bi to rekao, da će u državi koja za
naoružanje izdvaja više nego za obrazovanje praznoglava mularija
jednog dana umjesto knjiga u ruke uzeti puške? Tko bi to rekao?,
čudio se tako aktualni predsjednik Vlade ledu u januaru.
A onda mu je, par sati kasnije, premda mu to uopće nije bila
namjera, stranački kolega i saborski zastupnik Ante
Deur zamalo otvorio oči. Komentirajući nemili događaj na
Markovu trgu i reakcije političkih suparnika koje su uslijedile
nakon toga, trudeći se pritom da nekako u vagu postavi veteranske
plinske boce u Savskoj i crvenu zvijezdu na riječkom neboderu,
Deur je izgovorio jednu rečenicu koja se čini važnom jer nam može
reći mnogo o radikalizaciji i stanju u društvu. ‘Domovinski rat
je najveća vrijednost ove zemlje’, kazao je. Rečenicu su prečuli
gotovo svi iz vrlo jednostavnog razloga: ona se već četvrt
stoljeća uporno ponavlja i podignuta je na razinu aksioma. I
zaista, kada bismo u jednoj rečenici trebali ilustrirati sve što
nam se dogodilo u zadnjih trideset godina rekli bismo upravo to:
rat je najveća vrijednost ove zemlje. Ne dakle mir, ne kultura,
književnost, teatar, film, ne znanost, ako želite, čak ni sport,
nego, eto, baš rat. Jedno je, naime, razumjeti kontekst vremena,
shvatiti žrtve, a nešto je sasvim drugo slaviti rat kao nešto
plemenito i truditi se da taj rat nikada ne završi. Drugim
riječima, imati empatije za stradale, za nečiju žrtvu, to je
ljudski, ali dizati rat na pijedestal društvenih vrijednosti, to
je opasno i gotovo perverzno. Hrvatsko društvo danas izgleda
točno tako, kao da mu je rat najveća vrijednost. Jedino što
ostaje nejasno otkud onda čuđenje automatskim puškama na Markovu
trgu.
U slavnom eseju o vječnom fašizmu, veliki talijanski filozof
Umberto Eco napisao je i sljedeće: ‘U vječnom fašizmu nema borbe
za život, nego se, prije će biti, živi da bi se borilo. Otuda je
pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš, jer život
je permanentno ratovanje. Ovo međutim dovodi do kompleksa
Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi, onda mora
postojati i posljednja bitka, nakon koje će pokret imati potpunu
kontrolu nad svijetom. No, takvo ‘konačno rješenje’ podrazumijeva
neki duži period mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja principu
permanentnog rata. Ni jedan fašistički vođa nije uspio riješiti
ovaj problem.’