O tome, uostalom, govori i famozni 41. članak Ustava, koji kaže da je Crkva odvojena od države, a ne kaže da je država odvojena od Crkve. Drugim riječima, to znači, figurativno govoreći, da bi Plenkovićev pokušaj utjecaja na Bozanićev izbor bio protuustavan, dok je Bozanićev utjecaj na izbor premijera Plenkovića sasvim prihvatljiv i vjerojatno dobrodošao.
Još potkraj lipnja premijer Andrej Plenković
svečano je, urbi et orbi, objavio vijest da je
Hrvatska pobijedila u borbi s koronavirusom.
Presudnu ulogu u tome imala je, dakako, upravo njegova Vlada i
famozni Stožer civilne zaštite, parapolitičko
tijelo koje je imalo zadatak uvjeriti javnost da su političke
odluke o zabrani kretanja i zatvaranju ugostiteljskih objekata,
primjerice, zapravo odluke struke. Premijerova radosna objava
bila je jedan od aduta potegnutih za potrebe parlamentarnih
izbora koji su se održavali u prvom tjednu mjeseca srpnja. Kako
vrijeme prolazi sve se češće imamo priliku uvjeriti u to da
Plenković voli obmanuti javnost kada procijeni da bi podvala
mogla rezultirati jeftinim političkim poenima. Baš ovih dana,
usred naporne svađe s predsjednikom Milanovićem,
kada je ovoga pokušao prokazati kao neradnika koji je kao šef
oporbe svojedobno odbio voditi saborski odbor za praćenje
pregovora s Unijom, novinski komentatori pitaju
se obmanjuje li Plenković javnost hotimice ili nema pojma o čemu
govori. Istina je u sredini, i jedno i drugo, kako kada.
Uglavnom, Plenkovićev je HDZ zaista premoćno
pobijedio na srpanjskim izborima, ali ubrzo se pojavio jedan
veliki problem: opijeni rezultatima izbora, ozareni i ohrabreni,
da ne kažemo bahati i kurčeviti, Plenković,
Božinović i Beroš naprosto su
zaboravili obaviti još jednu malecku formalnost. Zaboravili su,
naime, javiti virusu da je poražen. Tako da danas, tri mjeseca od
izbora, imamo gotovo tri hiljade zaraženih dnevno, imamo sve više
mrtvih i situaciju tri puta goru nego na proljeće.
Zdravstveni sustav puca po šavovima, pacijenti u bolnicama silom
prilika preskaču obroke, bolničko osoblje pada s nogu i
protestira ispred bolnica, sportske arene pretvaraju se u
improvizirane ambulante, ad hoc sklepane komisije šminkaju
inspekcijske nalaze u bolnicama, liječnici anonimno dojavljuju o
manjku opreme, barem ona trećina koja još nije zaražena ili u
izolaciji, respiratora nema, što se čekalo šest mjeseci pitaju se
voditelji respiracijskih timova, što je cijelo ljeto radio
ministar, osim što se bez maske naslikavao s Ninom
Badrić, pitaju se svi ostali, drogerije obustavljaju
isporuku lijekova zbog duga, ravnatelji bolnica pozivaju
penzionere kojima još vrijedi licenca da se vrate na posao,
liječnici koji imaju saborski mandat takvu pomisao odbijaju u
startu, pa onda uskaču studenti koji su na prvoj godini medicine
položili barem dva kolokvija, u najkraćem, sve što poznaje
razliku između škornja i klompe pozvano je da se uključi kao
ispomoć u radu zdravstvenih ustanova. Situacija je dakle potpuno
izmakla kontroli, sve je više onih koji zazivaju policijski sat,
dok stručnjaci najavljuju kolaps gospodarstva i gubitak radnih
mjesta. Drugi val pandemije, moglo bi se reći, izvukao je na
svjetlo dana mnoge bolesti ove države i ovog društva koje se u
normalnim vremenima vješto guraju pod tepih.
Zanimljivo je međutim, koliko god situacija bila ozbiljna, kako
pravila nikad ne vrijede jednako za sve. U cijeloj toj
histeričnoj gunguli mnogima je tako pobjegla vijest što ovih dana
radi vojska. Potpuno nevjerojatno, dok epidemiolozi pozivaju na
maksimalan oprez, odgovornost i distancu, istovremeno vojska u
zagrebačkoj Palmotićevoj ulici postavlja šatore
za služenje misa. Dobro ste pročitali, šatore za služenje misa.
Unatoč tome što su se povremeni skokovi u broju zaraženih, koji
su zabilježeni tijekom ljeta, jasno dovodili u vezu s vjerskim
okupljanjima, poput, recimo, proslave blagdana Velike Gospe,
crkvena svakodnevica, kako vidimo, i dalje ostaje slučaj za sebe,
izvan svih okvira i pravila. U prvom valu, proljetos, dok je
notorni župnik Delaš na splitskoj Barutani služio ilegalne mise,
kontra svih epidemioloških mjera i propisa, pa onda okružen
bulumentom pavijana naoružanih crninom i natpisima ‘za dom
spremni’ javnosti pokazivao srednji prst, ministar policije barem
se pravio grbav i novinarima tvrdio da nema pojma o čemu je
riječ. U međuvremenu su se stvari promijenile, HDZ je uvjerljivo
dobio izbore, pa sada, u drugom valu, za razliku od ministra
policije, ministar vojske uopće ne osjeća potrebu glumiti nevježu
nego se štoviše aktivno uključio u cijelu operaciju, pa je tako
nekidan, u društvu načelnika Glavnog stožera, osobno došao
provjeriti kako napreduju radovi u Palmotićevoj. Bit će da
ministar, kao i kardinal Bozanić, smatra da
Hrvatskoj još samo dragi Bog može pomoći. Baš kao nekad u
Savskoj, šatori sada niču u Palmotićevoj ulici. Svrha im je možda
različita, ali količina neodgovornosti i iracionalnosti koja se
vuče za njima ostaje otprilike ista. Ostaje tek pitanje u kojoj
će mjeri mise u šatorima utjecati na broj zaraženih i broj
umrlih. Ako, primjerice, pogledamo recentna iskustva Crne
Gore, gdje se jasno moglo vidjeti kako u praksi izgleda
kada vjerski fanatizam pobijedi zdrav razum, nema razloga
sumnjati da će doprinos biti sasvim respektabilan.
Nitko ne spori da postoje religiozni ljudi. Neki vjeruju u
Boga, Krista, neki u
Batmana, neki u Zagora Te Neja.
Među njima nema nikakve suštinske razlike, ali njihovu vjeru bilo
bi bedasto poricati. Sporno je međutim kada nečija religiozna
potreba ugrožava tuđe zdravlje i kada drugoga izlaže životnoj
opasnosti. Ili kada nečija religiozna potreba postane većom od
nečije potrebe da preživi od svog rada, bio taj netko vlasnik
kafića ili umjetnik koji živi od svojih koncerata ili predstava.
To onda znači da je Crkva jača od države. O tome, uostalom,
govori i famozni 41. članak Ustava, koji kaže da
je Crkva odvojena od države, a ne kaže da je država odvojena od
Crkve. Drugim riječima, to znači, figurativno govoreći, da bi
Plenkovićev pokušaj utjecaja na Bozanićev izbor bio protuustavan,
dok je Bozanićev utjecaj na izbor premijera Plenkovića sasvim
prihvatljiv i vjerojatno dobrodošao.
Imajući sve to na umu, teško bi bilo reći da nas šatori u
Palmotićevoj ulici čude. Ali bi svakako trebalo glasno reći da se
njihovo postavljanje, kao i dvostruka mjerila u postupanju prema
određenim skupinama u društvu, ne mogu nazvati nikako drugačije
nego licemjerjem, dočim se oni koji će ih koristiti mogu
okarakterizirati tak kao egoistični, uobraženi i lišeni
elementarne ljudske brige za drugoga. Što opet ne treba čuditi,
jer kada govorimo o hipokriziji i egoizmu, tu već onda kopamo po
samim temeljima u nas dominantne religije, zar ne?