Utješno je da u državi koja je legalizirala sistemski partijski kriminal javnost bude na strani sitnih lopova.
Ovih je dana na portalu koji upravo čitate objavljena vijest o
tome kako je stanoviti tridesetšestogodišnjak iz Vrtlinovca
nepravomoćno proglašen krivim zbog neovlaštenog posjedovanja
droge. Zbog smotuljka marihuane, ukupne težine 0,6 grama,
Općinski ga je sud globio s dvije hiljade kuna, plus sto kuna za
troškove sudskog postupka. Da je kojim slučajem ova vijest bila
objavljena prije tridesetak godina, ona bi, barem što se
medijskog i društvenog značaja tiče, vagala otprilike koliko i
marihuana iz spornog smotuljka. Bila bi to tek jedna efemerna
crtica na marginama crne kronike.
U ona doba, ako ostavimo po strani one romantične rubrike u
kojima su urednici, već kako ih je bila volja, objavljivali pisma
čitatelja, saobraćaj onih koji su novine pravili i onih za koje
su se novine pravile više je izgledao kao jednosmjerna ulica.
Teško je iz današnje perspektive zamisliti da bi netko riskirao
toliko vremena i truda, pa onda još zajebavao poštare i portire,
samo da bi se u pismu osvrnuo na jedan marginalan slučaj iz crne
kronike, bez ikakve garancije da će mu ono uopće biti objavljeno.
Pisma čitatelja prije tridesetak godina bila su svojevrsna
avangarda ovome što imamo danas. Slavni je Eco tumačio: kada bi
mediji bili religija, onda bismo danas prvi puta u povijesti
mogli reći da imamo Olimp pun kretena.
Danas, u dobu društvenih mreža, kada se svaki tekst može
komentirati na licu mjesta, kada je baš svakome dozvoljeno da
svojom bistrinom ili, što je neusporedivo češće, svojim gnojem
oblikuje informativni medij, vijest o čovjeku koji je ‘pao’ s
pola grama marihuane postaje prava medijska poslastica koja će u
rekordnom roku osvanuti u rubrici najčitanijih vijesti.
Kako je dakle lokalna internetska čaršija doživjela vijest o
momku s mirišljavim smotuljkom? U najvećem dijelu komentara na
društvenim mrežama komentatori nepravomoćno osuđenog nazivaju
teškim narkomanom. U tome se, jasno, može namirisati slatkasti
miris trave, pardon – ironije. A ta ironija otkriva da je
javnost, gotovo bez iznimke, na njegovoj strani.
Kako je moguće, pita se čaršija, da se nekoga tko je uhvaćen s
pola grama trave osudi za mjesec dana, dok se istovremeno
gradonačelniku s četiri ozbiljne višemilijunske optužnice sudi
deset godina? Kako je moguće da se siromašna starčad po slijepim
planinskim kućama ovršuje zato što nema otkud platiti kaznu za
pečenje rakije, dok se istovremeno ministri osuđeni zbog
najbestidnijeg gospodarskog kriminala kažnjavaju guljenjem
krumpira u domu za onu nešto bogatiju starčad?
I premda je potpuno logično da je lakše osuditi momka zbog jednog
smotuljka trave, nego gradonačelnika ili ministra zbog
višemilijunskog razbojništva, premda je potpuno jasno da bi i
najsitniji prestupnik morao biti kažnjen i da je, na koncu,
logika čaršije izvitoperena, lijepo je i ohrabrujuće znati da je
javnost spremna stati na stranu sitnog džepara, kvartovskog
jebivjetra ili preprodavača bez potrebnih dozvola, i da je
spremna biti solidarna s nekim tko je najeb’o zbog gluhe nesreće
ili sitnog meraka. U državi koja je legalizirala sistemski
partijski kriminal, utješno je da javnost bude na strani sitnih
lopova. To budi nadu, kazali bi optimisti, da za ovo društvo ipak
ima nade.
Time što zauzima stranu čaršija daje do znanja da joj je još
uvijek stalo i prstom upire u problem koji je gotovo razorio ovo
društvo, a to je nejednakost u principima, mogućnostima i
nejednakost u kaznama. Vladavina prava, kako nas uče filozofi,
sofisticirani je način falsifikacije društvene realnosti kako bi
ona uopće bila moguća. Ona polazi od pretpostavke da je istina
sve ono što nije istina i obratno. Drugim riječima, vladavina
prava predstavlja nametanje vrijednosti koje će omogućiti da
jednakost bude moguća i da barem otprilike vrijede ista pravila
za sve. U neozbiljnim zemljama poput Hrvatske vladavina prava
načelno živi u Ustavu. Za razliku od toga, u svim uspješnim,
zrelim i zdravim demokracijama ona živi u pravosudnoj
svakodnevici.