'Jako je lijepo kad se hrvatsko školstvo uspoređuje s europskim standardima. Da je Andersen živ, sigurno bi smislio neku bajku na tu temu. Rekli bismo: gdje smo mi, a gdje je Europa. Ali, strategija lijepo zvuči.'
Premijer Andrej Plenković predstavio je prije
nekoliko dana Nacionalnu razvojnu strategiju RH do 2030. godine.
U njoj se, između ostalog, predlaže i produljenje boravka u
školama. To se opravdava brojem sati koji hrvatski osnovnoškolci
provedu u školama: 1.890 sati, dok je prosjek EU čak 4.062 sata.
Jako je lijepo kad se hrvatsko školstvo uspoređuje s europskim
standardima. Da je Andersen živ, sigurno bi smislio neku bajku na
tu temu. Rekli bismo: gdje smo mi, a gdje je Europa. Ali,
strategija lijepo zvuči. Što jest – jest. Bivša ministrica
Divjak prezentirala je u svojem mandatu model cjelodnevne nastave
po kojem bi škola trajala od 8 do čak 17 sati.
Razrađen je cijeli hodogram aktivnosti koje bi se u tom vremenu
odvijale, no nigdje se ne spominje ono najvažnije: infrastruktura
i tehnički uvjeti za održavanje iste, kao niti plaće i uvjeti
rada prosvjetara. Zanimljivo je kako se sa svim i svačim
uspoređujemo s europskim standardima osim u onom najbitnijem.
Infrastruktura
U Hrvatskoj je jako mali broj škola koji radi u samo jednoj
smjeni. Zašto? Pa zato što nema prostora u školama, zato što su
škole u starim zgradama i zato što se u gradnju novih škola u
zadnjih trideset godina jako malo novaca ulaže. Jest da to
uveliko ovisi i o lokanim zajednicama i osnivačima pa tako ne
mogu ne spomenuti grad Varaždin i Varaždinsku županiju gdje se
već godinama nastava u osnovnim školama održava u jednoj smjeni
jer su škole dograđene i stvoreni su uvjeti za jednosmjensku
nastavu. No, zadovoljavaju li ti uvjeti i predloženo preduljenje
boravka u školama? Pa, ruku na srce, baš i ne.
Kako bi nastavnik mogao odraditi onaj nevidljivi dio svog posla
koji mu ulazi u osamsatno radno vrijeme, potrebni su mu uvjeti:
mir, tišina, računalo, internetska veza, kutak gdje će držati
knjige i materijale za pripremu nastave, dakle potreban mu je
kabinet. U učionici, okružen učenicima te uvjete nema.
Većina škola nema kabinete za sve nastavnike. U zbornicama se
nalazi eventualno jedno računalo na desetak i više ljudi.
Osim toga, ako će nastavnik biti s djecom od 8 do 17 sati nema
niti kad obavljati te nevidljive ‘ostale poslove’. Isto tako, 17
– 8 = 9, a 9 sati nije, koliko znamo, radno vrijeme već je
jedan sat prekovremenog. Očekuje li netko da nastavnici rade za
vatikansku valutu ‘Bog plati’?
Stoji, dakle, da bi trebalo u ovoj cjelodnevnoj varijanti
zaposliti i još toliko učitelja koliko ih ima sada. Hau jes nou!
Vlada ionako jedva i teška srca odvaja kune za plaće sada
zaposlenih prosvjetara, gdje misle isčarobirati novac za
povećanje zaposlenih u prosvjeti?
Lijepo rekoh, Andersen bi bio zavidan na ovim bajkama.
A hrana?
Pa dio o prehrani učenika. Predviđeno je vrijeme za ručak učenika
u školama. Brojne škole nemaju mogućnost kuhanja obroka u svojim
školskim kuhinjama, dakle trebalo bi se koristiti uslugama
cateringa. Pružatelj usluga cateringa bira se javnim natječajem
pa se najčešće izabere najjeftiniji ponuđač. No, najjeftinije ne
znači i najkvalitetnije pa se često djeci serviraju kojekakve
splačine i minijaturni obroci određeni nekim tamo normativom da
je djetetu dosta jedan komadićak mesa tanak da se kroz njega
Amerika vidi. Djeca hranu često dobivaju kao robijaši, u metalnim
zdjelicama.
Eh, da, i tko bi plaćao taj ručak? Roditelji? Uz to što već i
užinu plaćaju? Ili se u strategiji planira isčarobirati i novac
za prehranu djece?
A vremenske /ne/prilike?
Piše i da je predviđen jedan sat odmora djece za ručak i boravak
na svježem zraku. A što u zimskim hladnim i kišnim danima? Djeca
bi glumila gljive? Opet bi bili osuđeni na boravak u učionicama,
sjedeći na neudobnim tvrdim stolicama.
Boravila sam na job shadowingu u Španjolskoj u pokrajini
Andaluziji dva tjedna. Tamo je nastava organizirana od 9 do 14
sati. Između 12 i 12,30 sati je ta famozna pauza za ručak i
boravak na svježem zraku. Ali, svako dijete donosi svoju hranu od
kuće, a budući da je u Andaluziji u studenom temperatura zraka
bila oko 25°C lako je bilo pustiti učenike na školsko igralište.
S tim da nema preizuvanja tamo u papuče jer u učionicama imaju
linoleum ili laminat pa su djeca i vani i unutra u istoj
obući.
Imamo li i mi u Hrvatskoj takve uvjete? Ne u svim dijelovima naše
domovine. Ne možeš stavljati znak jednakosti između, primjerice,
vremenskih prilika u Varaždinskoj i Splitskoj županiji u studenom
ili veljači.
Glas roditelja
Koliko čitam po roditeljskim grupama, roditelji baš i ne pucaju
od sreće na ideju da im djeca budu po cijele dane u školi. Ima
roditelja kojima se to sviđa, da djeca napišu domaću zadaću (a
ono, od koje riječi je nastala riječ ‘domaća’? – mala
digresija) u školi i da oni kod kuće nemaju ama baš nikakve veze
sa školovanjem svojeg nasljednika. No ima i roditelja koji žele
aktivno sudjelovati u životu i školovanju svoje djece i ne žele
da im, kako kažu, ‘netko drugi odgaja dijete’. Pojedini se
roditelji pitaju i kada bi djeca u slučaju cjelodnevne nastave
imala vremena za ono što im je u djetinjoj dobi najpotrebnije
– igru?
Od kraja listopada mrak pada već oko 16,30. Znači djeca po
polumraku odlazila u školu i po mraku se vraćala kućama veći dio
nastavne godine. Koliko bi im vremena ostalo za druženje i
provođenje vremena s roditeljima?
Deset je godina dugo
Do 2030. koliko je predviđena ta Nacionalna strategija je deset
godina. Za to vrijeme bit će još tri puta izbori i mogućnost
mijenjanja vlasti. Kako svatko tko dođe na vlast želi ostaviti
neki trag, tako već 30 godina u školstvu imamo bosanski lonac od
kojekakvih reformi i strategija. Dosljednosti nema. Svaki
ministar želi ostaviti samo svoje ‘tragove u snijeg’ i zato
imamo to što imamo – opće rasulo.
Kad će Hrvatska imati europske uvjete u školama, onda ćemo moći
razgovarati i o europskim standardima školovanja naše djece. Do
tada je svaka ‘strategija’ samo konkurencija najboljim
piscima bajki.
Ostanite zdravi!