PIŠE: MARINKO PRGA

Zabava u malom kulturstadtu: Što imaju zajedničko Radetzky marš i Užičko kolo?

Što imaju zajedničko Radetzky marš i
Užičko kolo?

Ništa, pomislit ćete u prvi mah. Međutim, ono što
Straussa i srpski folklor, ova dva potpuno
različita glazbena žanra, povezuje upravo je efekt koji izazivaju
kod publike tijekom izvođenja. A usput evo nam i još jedne
podudarnosti između bečke i varaždinske poslovične kulture.
Pritom je sasvim sporedna stvar što je u ovom slučaju Užičko kolo
srpsko. Moglo je biti i tursko, kinesko, vrličko…

Bečki novogodišnji koncert završava uz Radetzky marš i publika
aplaudira za vrijeme trajanja izvedbe. Jedna pučka predstava u
varaždinskom kazalištu završava Užičkim kolom, a publika(poput
onih austrijskih vojnika kad su prvi put čuli Radetzky marš)
cupka, tapše i aplaudira svi kao jedan u orgazmičkom zanosu,
također za vrijeme trajanja izvedbe.

Upravo to prepoznavanje melosa, to jest identificiranje publike
sa glazbeno-folklornim kuriozitetom poput Užičkog kola, prilično
je simptomatično za Varaždin kao kulturnu sredinu par
exellence
.

Užičko kolo probudilo je usnule duhove, izvuklo primordijalno te
poput lakmus papira u kemijskom procesu detektiralo stanje duha
malog Beča i velike dvorane u tom trenutku.

Da budemo odmah na čistu! Ovaj tekst nije kritika pučkog teatra,
ni Užičkog kola, koje, kao što vidite, rezonira u narodu, a
dramaturški se savršeno uklapa u realizirani narativ
populističko-satiričkog žanra ciljajući na publiku umjerenog
umjetničkog senzibiliteta.

Ovo je diskurs o svevremenskoj ljudskoj potrebi i i
detificiranjem sa zabavnim sadržajima. Svaka sličnost sa stvarnim
osobama i događajima je namjerna.

Ispunjena dvorana Kina Gaj

Voditelji kina Gaj su prije nekoliko dana objavom na svojoj
Facebook stranici ponosno zahvalili varaždinskoj publici na
odazivu. Bilo je puna dvorana, kažu (vjerujem da je), i baš kad
pomislih da nam se vratila kultura (film) u kino na mala vrata,
kad ono evo nam stand-up zabave i smijeha na velika
vrata.

Iluzorno bi bilo očekivati tako veliki odaziv publike na neka od
remek-djela sedme umjetnosti, međutim već Tri kralja
zabave
ili neki vjetar s Dinare otpuhat
će publiku u dvorane i veće od kina Gaj ili kazališta i tražit će
se karta više.

Kad klapa pjeva, publika ne pjeva!

Prostore Arene pune čak i dalmatinske klape, koje najviše u
tranzicijskom periodu poprimaju estradne oblike i postaju
komercijala te gube onu ljepota komornih nastupa i starih pučkih
melosa. Izvorne, stare napjeve sve više zamjenjuju
novokomponirani pjesmuljci, a pojedine klape u svom sastavu danas
broje više članova nego što su onomad imali publike dok bi ‘soto
voce’ pjevali ispod nekog, recimo, volta.

Danas klape pune dvorane s geslom ‘Ne damo te pismo naša’ (kao da
će im je netko oteti?!). Publika pjeva s klapom na komandu ‘ajmo
ruke gore, svi’. Staro pravilo nalagalo je: kad klapa pjeva,
publika ne pjeva.

To je bila neka vrsta nepisanog pravila, koje se podrazumijevalo
samo po sebi. Kao što kazališni bonton podrazumijeva da se na
glazbu, koja je sastavni dio predstave, ne plješće u ritmu (to se
naravno ne odnosi na aplauz na otvorenoj sceni) i ne telefonira u
toku predstave.

Ali pokušat ćemo razumijeti oduševljenje Varaždinaca kad je u
pitanju Užičko kolo ili iznenadni telefonski poziv u toku
predstave, jer zovu kola i zvonu mobitela teško je odoljeti čak i
u jednoj ‘iberburgerskoj’ zajednici poput Varaždina.

Iznenađen viđenim, na trenutak pomislih da se nalazim na snimanju
‘Grandova narodnog veselja’ ili ‘Lijepom našom’.

Potreba za kulturom – iluzija?

Koliko je potreba za istinskom kulturno-duhovnom djelatnošću
unutar ‘duhovne metropole’ stvarnost, a koliko iluzija?

Legitimno je pitati se, a pri tom ne treba zanemariti riječi
francuskog glumca i redatelja Antonina Artauda,
koji umjetnost smatra ‘privilegiranom ljudskom djelatnošću, što
ima za posljedicu uvjerenje da se njome ne može baviti svatko,
baš kao što ni ona ne može biti namijenjena svima’.

Dakle, realno je za očekivati da će se Varaždin, u većini, lakše
identificirati sa Užičkim kolom nego s drugom vrstom estetike,
poput recimo predstave ‘Gozba’?

Zar nije tako svugdje? Je, ali nismo li mi nekakva malograđanska
sredina? Doduše, istina je da smo očito zbog loše kulturne
strategije izgubili titulu Europske prijestolnice kulture, ali na
ulazu u grad stoji oznaka kulturstadta kojom se
ponosimo. I smeće, koje nas truje i smrdi. Naročito za toplijih
vremena.

‘Gozba’ kao ‘debakl’ umjetnosti

Vizualno (omnibus) predstava ‘Gozba’ HNK-a u Varaždinu podsjeća
na estetiku Roya Andersona, švedskog filmskog
redatelja i njegove trilogije ‘Golub sjedi na grani’, ‘Pjesme s
drugog kata’ i ‘Vi živući’, u kojoj nam na sebi svojstven
crnohumoran način daje sliku švedskog društva.

‘Gozba’ se bavi također problemima zajednice, tolerancijom,
odnosom prema manjinama, marginaliziranim društvenim skupinama,
predrasudama, ukratko općim stanjem u kojem se društvo nalazi
danas.

Takva vrsta aktualnog, angažiranog teatra u Varaždinu doživi tek
blijedih 14 izvedbi i, vrijedno je spomenuti, nešto gostovanja, a
dva jako uspješna (Zagreb, Novi Sad) ujedno su bila i potvrda
kvalitete predstave.

Međutim u egzemplar kulturnoj sredini poput Varaždina interes
publike za tu vrstu problematike brzo ishlapi. ‘Gozba’ je
recentniji slučaj ‘debakla’ umjetnosti pa je uzimam kao ogledni
primjer suprotstavljajući je kazališnim afinitetima sredine,
međutim nije i jedina predstava koja je trebala još uvijek biti
na programu.

‘Ne gledam baš hrvatski film’

Međutim, kako kaže ona pjesma ‘Ibro Dirka’ sarajevske grupe
Zabranjeno pušenje: ‘Raja traži veselo, ko će
slušat tuđu muku’. I eto nas već kod poslovičnog bosanskog humora
koji je kod nas alfa i omega, ali ne i u Bosni.

U društvu koje se davi u kreditima i ovrhama, društvu koje sve
više tone u depresiju, poput onog iz Andersonove trilogije, često
ćete čuti: ‘Ma daj ti meni Izeta Fazlinovića i Lud, zbunjen,
normalan, jer mi to treba kad dođem s posla razjeban’. Otprilike.

Još pregršt sličnih varijacija na temu (s rimom ili bez) će
izustiti konzumenti zabavnih sadržaja i zaspati pred televizorom,
ukoliko se ne izvedu u neki trgovački centar. U šetnju. Nakon
humorističke serije.

Najviše me zabavlja, a to godinama slušam, jedno te isto: ‘Ma ja
ti baš ne gledam hrvatski film’. Obavezno pitanje koje postavim
sugovorniku je: ‘Kinematografiju koje zemlje pratite?’

Uglavnom razgovor brzo završi na tome kako je sugovornik 90-ih
pogledao ‘Rane’, ‘Lepa sela lepo gore’ i slično (što nisu loši
filmovi) i to mu je jedini kriterij po kojem sudi hrvatsku
kinematografiju, istinabog ne baš sjajnu u spomenutom periodu
90-tih.

Brand zvan ‘bosanska šega’

To da bosancima u Sarajevu nisu smiješni sadržaji koji im služe
kao izvozni brand nije ništa novo. Otrcani su to ‘fazoni’,
složili bi se oni, a humor je odavno izgubio auru nekadašnje
‘Top liste nadrealista‘ iz vremena kad nastaje
pokret New primitives.

Bila je to špica sarajevskog urbanog duha prve polovice 80-ih
godina. U jednom interviewu, dvadesetak i kusur godina
poslije, bivši frontman Zabranjenog pušenja Nenad
Janković
alias dr. Nele Karajlić kaže
(otprilike) da je ‘sarajevski humor bio jedan od načina da tri
entiteta opstanu u miru unutar prostora koji dijele’.

Uzmemo li to kao vjerodostojnu premisu te napravimo elipsu do
konačne komercijalizacije bosanskog humora kao izvoznog brenda,
vrlo je jasno zašto se, u većini, tome smijemo mi, ali ne i
Bosanci.

Ukratko, i zvijezdama se divimo, inspiracija su nam i nadahnuće,
iako su one tamo gdje jesu iz sasvim drugih razloga. Kao i brand
zvan ‘bosanska šega’.

Orwellova i Huxleyjeva sadašnjost

Konstantnu ljudsku potrebu za zabavnim i trivijalnim sadržajima,
raspadanje javnog diskursa i njegovo pretvaranje u umjetnost
show businessa analizira Neil Postman u
knjizi ‘Zabavljajmo se do smrti’.

Već u samom uvodu pod naslovom ‘Ubojita zabava’ radi distinkciju
između dvije u literarnom smislu najpoznatije vizije distopije
budućnosti, a to su Orwellova ‘1984’ i
Huxleyjev ‘Vrli novi svijet’.

Navest ću samo neke. Recimo kod Orwella se istina krije,
informacije uskraćuju, dok se kod Huxleyja informacije daju u
tolikim količinama da društvo postaje pasivno i egoistično, a
istina se utapa u masi bezveznih i nevažnih podataka.

Zanimljivo, naročito danas u doba pojave društvenih mreža, oblika
nove medijske konverzacije.

Nadalje, kod Orwella je sredstvo kontrole nanošenje boli, dok su
kod Huxleyja sredstvo kontrole ugoda i zabava.

Kad se sve skupa uzme u obzir, Huxleyjeva vizija budućnosti nam
je puno bliža i izvjesnija od Orwellove.

Svemir, ljudska glupost i Facebook

‘Medij komunikacije dostupan kulturi najviše utječe na
oblikovanje intelektualnih i društvenih zaokupljenosti te
kulture’, reći će nam Postman između ostalog. Društvene mreže, ma
koliko ih svrstavali u virtualne kategorije, i te kako su
ogledalo društva danas. Einsteinovoj teoriji o dvije beskonačne
stvari (svemir i ljudska glupost) dodajmo i treću, a to je
Facebook.

Možete danima skrolati, u beskonačno, i nema kraja, a linija
imeđu javnog i privatnog toliko je postala tanka da je skoro
nevidljiva. Sjetimo se slučaja objava na privatnim profilima koji
završe u drugim medijima. Pritom je fascinantno kako ponekad
benigne i banalne objave mogu u komentarima poprimiti oblike
oštrog političkog diskursa i mržnje.

Inače ljudska glupost u simbiozi sa Facebookom za neutralnog
promatrača može biti i te kako zabavna.

Populistički humor

I tako, dok će se puk na društvenim mrežama poklati i oči vaditi
uglavnom oko već otrcanih tema ustaša i četnika, crvenih i
plavih, istovremeno će hrliti u kina i uživati u ‘vic
populističkom’ filmskom uratku zvanom ‘Parada’ i
sličnima.

Film koji ‘kao’ tematizira probleme LGBT zajednice, a usput
(vjerojatno slučajno) socijalizira ex-yu koljače. Umjesto gay
parade imamo dakle paradu ustaša, četnika, balija i iredentista,
koji braneći gay zajednicu u filmu zapravo rehabilitiraju sami
sebe na neki način.

‘Parada’ ulazi na velika vrata u kina, a publika, željna zabave,
identificira se sa stereotipima svojih nacionalnih predstavnika u
likovima ekstremista i umjesto da se kolje, kao na društvenim
mrežama, gle čuda, veselo se smije.

Treba li još napomenuti kako filmovi, koji žanrovski i kvalitetom
daleko odskaču od navedene komedije, prođu neprimjećeni?

Kinematografiju ne dijelim po nacionalnoj osnovi. ‘Parada’ je
zanimljiva utoliko što populističkim humorom relativizira i
umanjuje ono što je na društvenim mrežama (ne)ozbiljan povod za
mržnju, a uz to je tipičan komercijalni, izvozni proizvod (poput
nekadašnjih hitova ‘Tesna koža’ i ‘Žikina dinastija’) namijenjen
zabavi za široke narodne mase, pun lošeg humora i afektirane
glume, ali dočekan aplaudiranjem, opet.

I anđeli se umorili

U Varaždinu su se i anđeli u međuvremenu izgleda umorili od
težine grada koji se širi, gradi i takav sve teži spava na
njihovim onemoćalim krilima. Zaspali su i digli ruke od svega.
   

Briga ih za dvorane koje zjape prazne, za odjel kulture kojeg
nema, za ‘Nepostojeću filmoteku’ koja već nekoliko godina zbilja
ne postoji, za kino, za alternativne scenske prostore, za
predstave koje nemaju publiku, za dane suvremenog plesa i
performancea koje odgleda tek nekolicina ljubitelja
alternativne umjetnosti, za Trash film festival, za kazalište i
njegovu repertoarnu politiku, za iberburgerske snove i iluzije o
operetama u kojima se Varaždin spominje tek usput.

Stančić o Varaždinu

Nije sve tako crno. Uostalom, dojmove o Varaždinu i njegovu
odnosu prema umjetniku i umjetnosti je davne 1973. s gorčinom
izrekao slikar Miljenko Stančić, kojem je rodna
kuća u Varaždinu – srušena! Evo cijelog citata:

‘Vjerujem da ste shvatili koliko volim i kolike me stvari i dalje
vežu uz Varaždin. No taj moj rodni grad ili, bolje rečeno,
pojedini njegovi ljudi, učinili su mi velike nevolje… Jednoga
dana, tko zna, možda ću u Varaždinu dobiti i svoju ulicu, iako mi
nisu dali tu ni izlagati… Varaždin ima mnogo talentiranih
slikara, ali nema volje ni želje da im pomogne. Tko želi uspjeti
mora napustiti ovaj grad’.

Stančić, nažalost, nije jedini umjetnik koji se oprostio od
baroknog grada, života i hipokrizije koje su odavno sastavni dio
folklora kulturstadta.

Napustiti grad iz kojeg umjetnici odlaze ili postaju suicidalni,
napustiti ga i tako prokockati šansu da budete jednoga dana
pokopani na najljepšem groblju sjeverozapadne Hrvatske. I šire.

Da vas posthumno dižu u nebesa, kao Stančića danas?!

Gradska himna sladunjavih stihova

A varaždinska su groblja, osim po svojoj ljepoti, specifična po
tome što je uz svako izgrađen po jedan trgovački centar koji
mrtvima ne smeta, a živima dobro služi. ‘Kišićek’ pored Židovskog
groblja, ‘KTC’ pored biškupečkog i nekadašnji ‘Mercator’, danas
‘Konzum’, pored glavnog gradskog groblja u Hallerevoj aleji.

Unatoč peticijama, lokalni šerif i poeta, non laureatus
sladunjavih stihova, himne čak, o uspavanom gradu na anđeoskim
krilima (stihova koji bi sigurno prošli na općinskom ili
županijskom Lidranu, dok bi eventualni plasman na državno već bio
upitan), dozvolio je gradnju spomenika konzumerizmu pored
najljepšeg groblja sjeverozapadne Hrvatske. I šire.

Poeta više nije šerif. Ostat će zapamćen po karizmi neokaljanoj
etikom. Jer da samo karizma nije dovoljna za suvislo obnašanje
dužnosti uvjerili smo se i na primjeru vlč.
Sudca
.

Trgovački centar pored glavnog groblja još dugo će nas podsjećati
na urbanističku (ne)kulturu i to da smo za razliku od njegova
‘Gazde’ tajkuna tek smrtne duše koje će jednoga dana, kad već za
života nisu živjele u dvorcima ili imale svoj otok s
helikopterom, završiti na najljepše uređenom groblju
sjeverozapadne Hrvatske. I šire. Utješno, zar ne?

Puštajte vodu nakon nužde

Sjećam se riječi mojeg zastavnika i nadređenog u JNA, tamo negdje
1990-e. Rekao je: ‘Kad dođeš u neko mjesto, grad, selo, otiđi
prvo na groblje. Kakvo je groblje takvi su i ljudi koji tu žive’,
misleći pritom na koji se način odnose prema svojim mrtvima.

Ne znam koliko je istine u toj teoriji i nakon nekog vremena
počeo sam o njoj razmišljati u prenesenom značenju. Jer i
najljepše groblje unutar sebe skriva trulež i raspadanje.

Danas pak mislim da zahodi gradskih kavana daju jaču sliku
društva i kulture jedne sredine jer, nota bene, nisu to neke
seoske krčme već ‘Grofice Marice’ i slično.

Dakle, ‘komm mit nach Varaždin’ i puštajte vodu nakon obavljene
nužde u gradskoj kavani. To je također dio kulture. Ili folklora.
Poput Radetzky marša i Užičkog kola.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi
autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala
Varaždinski.hr.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije