Pokupila sam svoje stvari sa radnog stola. U kutiju iz dućana Branka stavljala sam posljednji paketić medžika, walkman i kasete Velvet Undergrounda, olovku s ilustracijom Petra Pana i notes s bilješkama o predstavama, izložbama i koncertima na kojima sam bila.

Vrijeme je korespondiralo s mojim osjećajima. Tmurno i kišovito. Iako su jedva čekali da im prestanem praviti probleme i otiđem, kolege su se činile tužnima. Breljak mi je dao svoju buhtlu od čokolade i Cappy od naranče. Prvi sam put probala taj ukusni sok koji konzumira srednja i visoka klasa, jer ja inače imam novaca samo za Vindijine Fis sokove.

Alan je sa strane potuljen motao duhan Zlatni dukat umjesto rezanog 'slavonca'. Kad je bal, nek je bal. Ima se para. Zvonko je puštao stvar 'This is my least favorite life' od Lere Lynn, Anja je na Facebook aplikaciji napravila slideshow uspomena s našim zajedničkim fotografijama. Urednik me potapšao po ramenu.

- Dobra kutija.
- Iz Branke je.
- Hoćeš biti dobro?
- Ovisi o otpremnini koju mi date.
- Koliko bi ti?
- Milijun kuna, kao Slavko Vegar ili Tomislav Kezelj.
- Ne možeš toliko, oni su imali menadžerske ugovore.
- Pa zar nisam i ja imala takav?
- Ti si imala ugovor o stručnom osposobljavanju.
- Pa koliku otpremninu mogu dobit?
- Dva-tri lajka na fejsu, eventualno četiri ako se ispričaš rotarijancima zbog nepristojnog ponašanja.
- Što trebam napraviti da bih imala plaću kao Vlado Vlašić ili nekad Kezelj?
- Otkriti aferu kao u Spotlightu.
- A oproštajni party?
- Nisi ti Andrija Petrović.

Znači to je to. Gotovo je. Izlazeći iz zgrade, u umu sam još nosila slike lica svojih kolega, osjećala sam ih kao što ratni veteran još uvijek osjeća svoj fantomski ud. Miris kiselica, Alanovog parfema Axe, Štimecova Pino Silvestra i pečenih ribica s tržnice naručenih za ručak stapali su se s glasom Maje Blagdan koji je dopirao iz Breljakova mobitela jer je imao melodiju 'Ja sam cura za ples'.

I sve mi se odvrtjelo pred očima, kako sam se u stožeru HDZ-a valjala u zastavi i lijepila stranačku iskaznicu na čelo, kako mi Bujanec poklanja šajkaču, kako moja majka crta petokraku pred gradskom vijećnicom, kako smo raspačavali langoše na Španciru, kako sam se sa živozidovcima borila za sinagogu i s načelnikom Cestice Koratajem čistila izbjeglička govna na stadionu za 500 kuna. Bio je to moj najbolje plaćeni posao ikad.

Frendice novinarke s kojima sam bila na Balaševiću poslale su mi dopisnicu na kojoj su se sve potpisale i nacrtale srce kao u osnovnoj školi. Poslala sam i Habušu SMS da odlazim, vratio mi je tri smajlija. Otišla sam u Usku ulicu u Galerijski kod Ivana Meseka. Rekla sam mu da mu vraćam sinagogu i da ju može nastaviti prijavljivati na natječaje europskih imperijalista, jer ona drolja s vodotornja nije mi pomogla da dobijem natrag svoju židovsku imovinu. Mesek mi je zauzvrat sredio lažnu osobnu iskaznicu s fotografijom zeca u slučaju da budem morala bježati preko granice.

Prolazeći pored katedrale, pogledala sam kroz prozor crkve u nadi da ću vidjeti nekog svećenika i dječaka u klinču ili misionarskom položaju i tako otkriti aferu kao u filmu Spotlight, ispričati sve uredniku te zaraditi puno novinarskih novaca, ali ništa od toga. Molila sam Kolindu da me uhljebi u Globus ili Jutarnji, ali rekla je da ne možemo razgovarati jer nas Lozančić prisluškuje. Uputila me na Karamarka, ali on mi je rekao da ću dok je on živ moći pisati samo za Glas Jasenovca kao i moji preci.

Razmontirala sam plastenik od Konzumovih vrećica u sinagogi i batate koje sam uzgojila prodala na tržnici. Iskopčala sam kablove kojima sam HEP-u krala struju i cijevi kojima sam neovlašteno koristila Termoplinovo grijanje. Stavila sam na glavu šajkaču koju mi je poklonio Bujanec i odlučila da ću ići prema Luminiju pa na autocestu. Palac je zdrav, a autostoper ljut.

Zbogom, Varaždinštino. HDZ-ova iskaznica još je u džepu. Na svodu na izlazu ostavila sam kartonsku Davidovu zvijezdu, a pored nje crvenu zvijezdu koju je iscrtala moja majka. Nek' se nađe.

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 17.2.2016.