Medžik Dragona nema više nigdje za kupiti u Varaždinu. Zato sam nazvala kolegu Pavla Svirca koji studira u Zagrebu. On je tamo već faca, piše za Nacional i radi u saborskom kafiću. Jednom je tamo oživljavao ministra Matića usta na usta dok je Glogoški od gađenja pokrivao oči šalom sa uzorkom šahovnice.

– Pavle, aj mi pliz pošalji Medžika poštom. Želim se uništiti za vikend u sinagogi kao što se djevojke koje žive u POS-ovim stanovima u Hrašćici uništavaju na cajkama – pijukala sam na mobitelu.

- Ne znam baš, sad sam uspio u životu, možda ako ćeš mi dat torbat.

- Aj nešto drugo? Ne želim da pokvarimo prijateljstvo.

- Tako su me u i u Đakovu odjebavale kćeri visokorangiranih komunističkih generala. Sir i vrhnje bih volio. Rado bih proveo neke blagdane kod tebe u Varaždinu. Ovdje u Zagrebu ne osjeća se duh blagdana. Sigurno imate i dosta te domaće blagdanske hrane i vina.

- Poslat ću ti sir i vrhnje u paketu sa zaštitnim mjehurićima.

- Ja ti neću slat poštom. Poštar čita Bukowskog i govori mi da sam mamin sin.

- Radiš li još u saborskom bircu?

- Radim, evo baš je Podolnjak naručio mineralnu.

- Pavle, mogli bismo ti i ja koristiti Podoljnjaka na ruti Zagreb - Varaždin kao kurira kao što Duh Pas koristi goluba da komunicira s mafiješem Luijem u filmu Džima Džarmuša Put samuraja.

- Misliš da će htjet?

- Odjurit ću u Smičiklasovu u sjedište Mosta pa ćemo vidjet.

Pavle me nazvao taman kad sam razmišljala kakav bi bio osjećaj gurnuti glavu u vruću pećnicu kao pjesnikinja Sylvia Plath.

- Uspio sam na hodniku nekako zaustavit Podolnjaka, pitat ga je li treba šta pomoć. Na to je kao ćuran istegnuo tanki vrat. Vidjelo se da mu se u mozgu kao na ekranu kompjutora izlistavaju svi mogući zadaci, obaveze. Potom je zažmirkao i pomalo robotski izgovorio neka pomognem toj jadnoj djevojci i pošaljem joj te osvježivače zrake.

- Jesi mu rekao da treba i tebi ponijet sir i vrhnje?

- Hvala bogu da jesam, pa neću besplatno sređivat štelu provincijalki koja neda torbat.

- Pa i ti si provincijalac, iz Đakova.

- Odakle?

- Đakova.

- Kako se zove grad?

- Đakovo.

- U usta ti ga spakovo.

Dan kasnije u saborskom kafiću u Zagrebu visoka i mršava figura u dugačkom kaputu odložila je torbu na pohabani pult. Pogledao je prema satu na zidu.

- Je li Pavle Svirac došao? – promrmljao je gladeći trodnevnu bradu.

Konobarica mu je bila okrenuta leđima. Prala je čaše i pjevušila „Zvali su... Je... Krvava Meri... Nikom nije dala olako...“

- Khm, khm, je li Pavle Svirac došao? – ponovio je glasnije lik u kaputu i stavio prste na okvir poravnavajući naočale s velikim staklima.

Pljas-tres – pala je čaša i nastade tišina.

Konobarica se valjda preplašila.

– Pa gdje si Pavle? – rekao je više za sebe.

- Pssst. It is aj, Pavle – približila mu se konobarica skidajući periku.

Pred čovjekom koji je nosio naočale stvorilo se duguljasto blijedo lice mladića, s geliranom crnom kokoticom i debljim usnama.

- Robi, zidovi imaju uši – reče Pavle.

- A živi zidovi još veće – tiho se nadovezao ispod oka promatrajući Vilibora Sinčića, koji je naručio smuti od međimurskih batata.

- Nisam te prepoznal – rekao je Svircu i polako otvorio kovčeg koji je bio na pultu i izvadio paketić iznutra obložen zaštitnim mjehurićima.

- Jel to sir i vrhnje?

- Jeste.

Svirac je uzeo paket i pružio Podoljnjaku svoju knjigu Strovaljivanje.

- Unutra je zmaj.

- Izrezbario si rupu u knjizi kao srednjovjekovni monasi?

- Nikad ne znaš kad ćeš trebat nešto sakrit.

- Ne treba ništa sakrivat, mediji sve doznaju.

- Tko je rekao medijima da si dobio posao na faksu preko veze i da ti je supruga dobila zemljište po povlaštenoj cijeni? Vi u Varaždinu gori ste nego Đakovo.

- Što si reko?

- Đakovo.

- Čehok mi je spakovo.