(NE)KULTURNA POSVUDUŠA
Teror u bazenu za fizikalnu terapiju
Dobila sam bolovanje jer sam prošli tjedan bila ozlijeđena na pravom prašinarskom 'undercover' zadatku u tekstilnom poduzeću. Trebala sam provjeriti ima li kršenja ljudskih i radničkih prava, ali otkrili su me i mučili ljudi odjeveni u sive majice. Čak su doveli i jednu radnicu iz Mađarske da me zastrašuje gurajući mi prema očima komad bodljikave žice.
Šepala sam prema Općoj bolnici, boljela su me leđa i ramena, jer me radnica iz Mađarske tukla po njima čvrstom kožom, i to onom pravom, koja se koristi za Porscheove i Ferrarije zapadnoeuropskih i ruskih oligarha, koji si mogu priušiti da svojoj djeci za rođendane na kućni party dovode Red Hot Chilli Pepperse, a ne onom jeftinom i niskokvalitetnom, od koje se izrađuje roba za prodaju na placu i u New Yorkeru, koju ja kupujem.
Pred očima su mi prolazile slike iz nedavne prošlosti polako kao kadrovi u filmovima Jima Jarmuscha. Zgužvano lice žene iz Mađarske, njezino zamahivanje rukom, smijeh sivih majica, padanje u nesvjest na povratku, kolege Alan i Zvonko nose me u redakciju... Urednik dolazi, otvara usta i viče, a ja ga najprije ne čujem i zatim počinjem kužiti što govori:
- Preživi! Lajkat ćemo ti statuse na fejsu!
Ja ga hvatam za majicu.
- Smotaj mi... Osvježivač... Magic Dragon... Pliz... – govorim i puzim po hodniku redakcije. Kašljem, bole me trbuh i grudi.
- Nemam to smeće, ali gutni malo nektara – natočio mi je u plastičnu čašu vino Ribar koje dva tjedna stoji otvoreno u frižideru.
- Božanstveno – izustila sam – sad je dobro. Kako to da je ostalo još Ribara?
- Samo ga ti piješ – nasmiješio se.
Gutljaj Ribara na mene je djelovao kao kolačić madlen na Marsela Prusta. Odmah sam se sjetila svoje majke komunistice kako devedeset i nekoje vrišti na televizor i psuje Tuđmana, ja se bojim da ju netko ne čuje, ne upadne nam u stan i ozlijedi nas, a na stolu stoji litra Ribara, spremna da me odvede u zaborav ili smrt kao ljubavnike vampire u posljednjem filmu Jima Jarmuscha 'Samo ljubavnici preživljavaju'.
Na šalteru u bolnici pitala sam sestru gdje je fizikalna terapija. Poslala me prema hodniku koji me podsjećao na hodnik u našoj redakciji i odmah sam se sjetila kako sam bosim nogama morala hodati po pribadačama u prošloj kolumni.
Čekala sam pred vratima s još nekoliko pacijenata. Moje je ime pisalo na planeru na ploči. Pored njega broj 8. Znači osam sati, a sad je pola devet. Trebala sam biti na redu u osam, ali ništa. U devet smijem ući u prostoriju, ali i dalje čekam na red.
Uskoro dolazi sestra i upućuje me da sjednem, namataju mi nešto na ruku i puštaju struju. Sestra me gleda poput onih likova u sivim majicama. Meni se počinje mutiti pred očima jer je Magic Dragon počeo djelovati. Sestra naređuje nešto ostalim sestrama.
- Jeste li vi direkotorica svemira?
- Sjedni ovdje – posjela me na neuglednu školsku stolicu - Da vidim, leđa i ramena, vi mladi uopće se ne krećete, samo sjedite i normalno je da se ozljeđujete – promatrala je moje rame kao da se kuži u medicinu.
- Marta!!! – zaderala se nepristojno, dozivajući kolegicu.
- Što ti je to na ramenu? – pitale su me.
- Rezala sam se krhotinama boce Ribara. To je A u kružnici, to znači anarhija – objasnila sam.
- Porko dio isuse – zgražale su se.
- Kolko još tog terapijskog sranja, moram na na promociju književnog časopisa u Long Play, doći će mi frendica iz Beča – pitala sam.
Pogledale su se uigrano. Više mi nisu ništa rekle, ali mi je uskoro postalo jasno u čemu je problem s cijelim ovim sustavom. One ljude koji su im simpatični primaju preko reda, a one koje nisu simpatični, šikaniraju šutnjom i ignoriranjem. Prije mene je došao na red djedica koji je primijetio da sestra ima novu frizuru, prije mene je došao na red dječak koji je rekao da ima sve petice u školi, prije mene je na red došla žena koja je pred svima rekla da je protiv abortusa, a čak je dobila i pljesak.
Ovo će trajati predugo, shvatila sam. Čekalo me još nekoliko strujnih udara u ovoj prostoriji, zatim vježbe u dvorani pa opet strujni udari u nekoj maloj prostoriji i na kraju bazen. I svaki put ista priča, taman trebam doći na red, ali sestra primi nekoga drugoga.
- Ali kako?! – puknula sam u jednom trenu u onoj posebnoj elektro prostoriji – Vidjeli ste i sami da je ova žena koju ste pustili prije mene tek sad došla, a ja čekam sat vremena!
- Niš sem ja nej vidla – rekla je kučkasto.
U hodniku sam ostala sama. Nasuprot mene otvorila su se vrata i izašao je čovjek omotan ručnikom. Tamo je bio bazen za fizikalnu terapiju. Ispustila sam toplu vodu iz bazena i pustila hladnu, jer osveta je najbolja poslužena hladna, kaže Tarantino.
Otišla sam u sobu u kojoj sam dobila prve strujne udare i uzela uređaj. Nad bazen sam montirala stolicu i povezala ju drvenom letvom kao u tekstilnom pogonu. Kad su sestra i direktorica svemira ušle u sobu, onesvijestila sam ih elektrošokovima i zavezala za stolicu. Potopila sam ih onako kako je mene ona radnica iz Mađarske. Probudile su se. Sestra je vikala:
- Ne više! Vidjela si da si baš trebala doći na red!
- Niš sem ja nej vidla – rekla sam kučkasto.
Najnovije
-
Pokažite svoje znanje o filmu - još se uvijek možete prijaviti.
-
Za najbolji projekt usmjeren na Kvalitetno obrazovanje i rodnu ravnopravnost u kategoriji poduzeće...
-
Prvo ime liste je župan Varaždinske županije Anđelko Stričak...
-
Gradonačelnik je donio odluku...
-
Prva zajednička suradnja FOI-ja i tvrtke Siemens Energy bit će ostvarena kroz predavanja, radionice, stručnu praksu studenata i istraživačke projekte.
Reci što misliš!