Führeri u autobusu koji vozi radnice u tvornicu
Kažnjena sam jer sam se javno pobunila na Facebooku protiv nepravde u tretiranju muških i ženskih kolumnista u redakciji.
Urednik mi je obrisao sve lajkove na fejsu, a zatim su iz velikog panoa izvukli pribadače i prosuli ih po hodniku između radnih stolova i toaleta.
Sedam kora kruha novinarskog
Morala sam u donjem rublju i bosih nogu hodati tim putom kao Cersei Lannister u Igri prijestolja, a pozvali su i časnu sestru uršulinku da hoda iza mene i viče: 'Sramota, sramota!'.
Časna je ujedno cijelo vrijeme zvonila zvonom kako bi što više ljudi čulo da sam osuđena na ovakvo poniženje. Vrata i prozori bili su širom otvoreni i kumice su dolazile s tržnice, gledale me s prezirom i gađale krumpirima.
- Neću više otvarati svoja pogana usta – obećala sam nakon izvršene kazne.
Bila sam umorna i povrijeđena i spremna obećati bilo što.
- Nije to poanta – rekao je urednik – ne trebaju mi novinari koji šute.
- Ali zašto sam onda morala hodati po pribadačama? Bole me stopala sad – cupkala sam s noge na nogu.
- Razmećeš se usporedbama i poistovjećuješ s hrabrim ženama koje su bile žrtve, a da sama nisi doživjela tako nešto. Ovaj 'walk of shame' nije ništa prema onome što se radilo ženama u povijesti ili što im se radi u drugim poduzećima – poentirao je.
- Sad sam morala osjetiti to na svojoj koži? Novinarski kruh fakat ima sedam kora. To je dodatna edukacija? Hoću li dobiti kakvu nagradu?
- Reći ćemo Alanu i Zvonku da ti češće lajkaju statuse.
- Morat ću na bolovanje – sjela sam i puhala u stopala jer me sve peklo.
Undercover
- Napisala si na fejsu da se osjećaš kao Rosa Parks, umorna crnkinja koja je uhićena jer nije htjela ustati i ustupiti mjesto bijelcima u autobusu?
- Da – rekla sam, svjesna da je Rosi sigurno bilo tisuću puta gore nego meni.
- Sad ćeš dobiti priliku da se doista staviš u njezinu poziciju.
- Kako?
- Undercover. Idemo do Eme Kerekeš da te preruši u tekstilnu radnicu i ubacit ćemo te na bus koji vodi radnice u tvornicu. Ispitat ćeš ima li kršenja ljudskih i radničkih prava – dao mi je zadatak urednik.
- Dobro, bradonjo – potvrdila sam.
- Nemoj me tak' zvat'.
- Zašto?
- Tak' zovu Čehoka.
- Dobro, smislit ću onda nešto drugo.
Idući dan u četiri ujutro čekala sam bus. Odjenula sam bijelu majicu s malim crvenim znakićem na prsima, nabila kapu na glavu i stavila slušalice od ajfona na uši. Slušala sam svoju omiljenu Leru Lynn i sa busne gledala kako magla halapljivo guta drveće kao kolega Alan točene pive na festivalu Idemo Otok u Ludbregu.
Sive majice
U busu sam se smjestila otraga jer mi se spavalo. Rosa se izgubila iz mojeg sjećanja kao što se polunago Jakovljevo tijelo gubilo ispred očiju bogatog studenta Artura u pripovjetci 'U glib' Vjenceslava Novaka sve dok nije posve iščeznulo u zaglušnoj buci života.
Suputnica u bijeloj majici uštipnula me. Prema nama je koračao mladić u sivoj majici.
- Sive majice imaju visoki šefovi, recimo kao čin generala u vojsci. Te sive majice odgovorne su za proizvodnju – plaho je šaputala suputnica.
- Što vi mislite da radite?! – dreknuo je na mene.
Osjećala sam se kao da bih najradije zaplakala.
- Spavam – rekla sam gotovo bezglasno.
- To na ušima? Slušaš prijenos utakmice?
- Leru Lynn.
- Ne može.
- Neću više.
- I bolje, ovo je povreda radnog odnosa, sad ih skidaj.
- Jawohl, Obergruppenführer! – spustila sam mu.
Norme i pravila
Pogledao me u nevjerici, drznula sam se povrijediti njegov autoritet. Pozvao je drugu sivu majicu, nešto su šaputali.
- Ti, ti, ti i ti, naprijed – rekao je mojim suputnicama – a ti – pogledao me – okreni se.
Okrenula sam se i na zadnjem je staklu bila nekakva naprava ispod koje je pisalo 'Brnjica za jezičavke'. Bila je to željezna naprava. Učvrstili su mi ju preko glave i lica, a veliki željezni čep i jezičac ugurali su mi u usta kako bi me ranjavao do krvi.
Kad smo stigli, führer u sivoj majici zavezao mi je uzicu i odveo do pogona kao da sam Hannibal. Proveo me prostorijom kako bi svi vidjeli što se događa onima koji na radnom mjestu slušaju utakmice, a zatim poslao zaštitara da na WC-ima provjeri da se netko možda nije zatvorio i sluša utakmicu za vrijeme radnog vremena.
- Mi šefovi imamo veće glave, a time i veće mozgove i više razuma od vas radnika – govorio nam je.
- Onda vi odradite takve norme! – unijela sam mu se u facu.
To nije bilo dobro.
- Dajte mi pravilnik o radu. Da vidimo što piše. Prema srednjovjekovnim robovlasničkim pravilima koja mi s ponosom nasljedujemo, kaznit ćemo te jednim potapanjem – zlurado je čitao Obergruppenführer.
Odveo me do šivaće mašine i posjeo na stolicu za potapanje, koju je glavni direktor naručio iz kataloga srednjovjekovnih sprava za mučenje. To je drvena stolica učvršćena na vrh duge letve, a pored nje je bazenčić. Zgrabio je letvu i potopio mene i stolicu u vodu.
Roneći u gumenom bazenčiću, razmišljala sam kako je super raditi kao novinarka u odnosu na uvjete u ovom konclogoru.
Najnovije
-
Da vam ne uvene...
-
Podignut je cenzus i povećan iznos uskrsnica...
-
Neki su malo rasli, neki malo pali u odnosu na prije četiri godine.
-
U Udruzi Lijepa Naša zabrinuti su i zbog najavljenog gradskog projekta vrijednog 5,2 milijuna eura. Evo što ih muči...
-
Zvuci harmonike odjekivali su Malom i Velikom koncertnom dvoranom Glazbene škole u Varaždinu.
Reci što misliš!