PIŠE: GORAN ŠTIMEC

Ovogodišnja brucošijada nikad uspjelija! Jao si ga nama…

Ovogodišnja ‘trostruka mega brucošijada’, ili kako li su
je već nazivali, triju varaždinskih fakulteta oborila je sve
rekorde posjećenosti, dok su istovremeno mjerni instrumenti koji
određuju razinu zabave otkazali poslušnost jer nisu baždareni do
tih visina. Više od tisuću i dvjesto ljudi u TTS-u! Tko nije bio,
neka mu bude žao!

Odlično, čini se na prvi pogled, i mnogi će se s time složiti i
reći da tu priča završava. Sve one sitne duše i vječiti
nezadovoljnici koji su, eto, proteklih dana negodovali i oko
izbora Maje Šuput za glavnu izvođačicu na brucošijadi (kao da je
to, kažu drugi, najveći varaždinski problem!) mogu se sada
pokriti ušima i zašutjeti. Rezultati su ih demantirali.

Ipak, ja ću, jer svrbi me jezik, dodati još pokoju rečenicu. Jer
ovo meni više izgleda slično onoj kao da je operacija uspjela, a
pacijent umro.

Zabava, a ne kultura

Slabašno me u ovoj priči zanima indoletnost studentskih zborova,
koji su, svjesni ograničenosti financijskih resursa kojima
raspolažu, kao i vlastitih organizacijskih pa i voljnih
kapaciteta, krenuli linijom manjeg otpora pa su stoga odabrali
‘dati mladima ono što mladi traže’, dok je, zapravo, pravi, prvi
i osnovni, organizator brucošijade bio privatni ugostitelj.

Manje me zanima i to što bi brucošijada, kako su to rekli
studentski predstavnici, trebala biti zabavna, a ne neka vrsta
kulturne manifestacije, iako to zvuči kao da su svi oni
soulfingersi, tibiefovi, elementali, psihomodopopovi, vatre,
belfastfoodovi i ostali koji su sviruckali na dosadašnjim
brucošijadama notorni dosadnjakovići koji su studente svojim
nastupima samo smarali.

Zabrane, nametanja i tolerancija

Nije suština priče ni u tome, kako neki vole tumačiti, da
određeni krugovi žele pojedini glazbeni ukus ‘zabranjivati’, a
neki drugi ‘nametati’. Ali kad se već spominje ta famozna
tolerancija, onda bismo se najprije trebali dogovoriti oko toga
što ona znači. Tolerancija, naime, ne podrazumijeva to da se
određene društvene pojave ne bi smjele na određeni način
okarakterizirati.

Zato, evo, vrlo izravno: glazba Maje Šuput je plitko, petparačko,
infantilno, nekreativno, industrijsko smeće. Maja Šuput je
zasigurno draga osoba; vjerojatno nije ratni zločinac, nije
poznato da bi pozivala na klanje osoba drugih nacionalnosti, boje
kože ili vjeroispovijesti, naprotiv, priča koju prodaje je priča
slobodne i nesputane zabave, ljubavi i seksa, kako je to i
izjavila jednom lokalnom mediju uoči koncerta.

Ali, ipak, bez obzira na sve to, opus Maje Šuput je bezvrijedni
skup balkanoidnih cajkolikih pjesmuljaka koje je teško propustiti
kroz čovjekov neurološki sustav, a da oni u njemu ne ostave
nepopravljivu štetu. I ona to zna. I ono što radi i prodaje,
savršeno radi i prodaje.

Ukus i znanje, neukus i neznanje

Da stvari budu posve jasne, svatko, naravno, ima ‘neotuđivo’
pravo slušati i zabavljati se uz Maju Šuput, Mejaše, Lidiju
Bačić, Učiteljice i Severinu, ali neka se ne čudi i ne vrijeđa
ako mu potom netko kaže da je njegov ukus – neukus. Jednako tako,
svatko ima ‘neotuđivo’ pravo znati da je očuh od Kim Kardashian
promijenio spol i istovremeno misliti da je Remarque nova modna
linija obuće i da se zapravo piše Re:marque, ali neka se potom ne
čudi i ne vrijeđa ako mu netko kaže da je njegovo znanje –
neznanje.

Ono jedino što je meni osobno važno u ovoj priči oko ‘trostruke
mega brucošijade’ je to da je ovo po prvi puta da je nešto što je
dosad bilo rezervirano za privatne noćne klubove ili šatorske
zabave u povodu obilježavanja raznih dana općina postalo standard
i na zabavi kojom se legitimira nova generacija studenata. Kao
što se to voli reći, oni su ‘naša budućnost’. Jao si ga nama ako
je tako.

Paradoksi poticanja kreativnosti i kritičkog
mišljenja

Pritom je posebno neobično da je riječ upravo o generaciji
studenata koja je do ove dobi odrastala u društvenom okruženju
općeg preispitivanja odgojnih i obrazovnih metoda i postupaka,
kao i sveprisutnog forsiranja razvoja kreativnih potencijala kod
mladih, koji su u nekim starim, ‘rigidnim’ obrazovnim sustavima
bili, tako se govorilo, zatomljeni, ne dozvoljavajući tadašnjim
generacijama da bljesnu u svojoj punini i raskoši.

Paradoks je to da generacija odgajana na vrijednostima poticanja
kreativnosti i njegovanja kritičkog promišljanja na kraju odabere
neukus kao način zabave, jednako kao što je paradaksalno da
virtualni svemir s neograničenim pristupom informacijama stvara
generacije niže razine opće kulture od onih sadašnjih starkelja
koji su odrastali tek uz knjigu, dvije.

Fenomen postavljen na razinu standarda

Neki kažu – sve počinje od kuće. To je, nažalost, vrijedilo u
nekim prošlim vremenima. U današnje doba ‘vlasnici’ naše djece su
država, društvo i mediji. Moja šestogodišnja kći nije kod kuće
naučila stihove ‘ma nasmij se sestro i parfem nabaci, jer nisu
svi muški kreteni, luđaci’, niti je kod kuće naučila da je ‘Bog
najveći čovjek koji je sve stvorio i sve može’.

Sklon načelu koje se protivi zabranama, budući da time objekt
zabrane postaje još intrigantniji, bio sam uvjeren da je njezin
glazbeni ukus tek prolazna faza. Nakon ove brucošijade posve je
jasno da nije. Jer ono što je dosad spadalo u domenu društvene
pojave, fenomena, sada je postavljeno na razinu standarda.

Goran Štimec – Dežurni namćor –
22.11.2015.

Sve kolumne autora pronađite
ovdje.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije