Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Nasilna deložacija na Trash film festivalu

Nasilna deložacija na Trash film festivalu

Frendovi iz Živog zida u srijedu su se potuljeni vratili iz Rijeke jer nisu uspjeli spriječiti deložaciju. Vilibor je bio ljut. Kolegi Filipu policajci su zdrobili koljeno. Odmarali su se kod mene u sinagogi, žute majice zbuksali su u hrpu i iskoristili ih kao uzglavlje. Neki su se podbočili na muzejske eksponate koje smo zaplijenili od Ivana Meseka nakon Dana performansa. Jedino je Vilibor, pogleda usmjerenog prema svodu, hodao ruševnim prizemljem i cipelom udarao komadiće šute kao da su lopta.

Na stropu je primijetio mrlju koja je nastala jer je svod prokišnjavao i ispričao nam strašnu priču.

– Osjećam se kao da se cijeli svijet u kojem se krećem sastoji od papirnatih figurica. I ova sinagoga, i ovi ljudi, i ova država, svi kao da su izrađeni „papier-mache“ tehnikom odnosno od kaširanog papira. Prošli put kad sam bio u zatvoru, na plafonu je bila točno takva mrlja. Policajci su me ispitivali o kandidaturi i programu. Rekao sam da se zalažem za to da svatko može zasaditi pet do deset biljaka. Trenutačno stanje jako je loše i ljudi su prisiljeni zbog svojeg zdravlja ići u zatvor. Rekao sam da ću kao predsjednik pomilovati sve one koji se nalaze u zatvoru zbog konoplje, ali Hanžekovićevi mediji nisu pisali ništa o tome. Osjećao sam se kao Vince Vaughn u Pravom detektivu kad ga je otac nekoliko dana ostavio samog u zatvorenoj sobi – pričao je Vilibor, a oči su mu se smrknule.

– O Bože, dušo – izustila je Vladimira, njegova zaručnica.

– Nitko me nije smio obilaziti. Nisam dobio čak ni hranu. Dani su prolazili. Žarulja koju sam imao u ćeliji prestala je svijetliti. Utonuo sam u tamu. Uskoro su se pojavili štakori. U polusnu sam osjetio da mi nešto grize prst. Probudio sam se i vidio štakora – zastao je.

– Što si tad učinio?

– Zgrabio sam ga u mraku i počeo udarati njime o pod. Udarao sam tako dugo dok se nije pretvorio u ljigavu kašu.

– Ponekad se pitam što ti se sve još dogodilo u životu što ja još ne znam.

- Još otada pitam se: Što ako sam zapravo još uvijek tamo? U mračnom zatvoru. Što ako sam umro tamo? Na to me podsjeća to.

- Što to?

- Mrlja na stropu – pokazao je prstom gore – Nešto mi govori da je sve izgrađeno od papirnatih figurica; i ova sinagoga, i ovi ljudi, i ova država, svi kao da su izrađeni „papier-mache“ tehnikom. Nešto mi govori da se probudim, kao da... Kao da nisam stvaran. Kao da sanjam...

Atmosfera u sinagogi bila je komorna. Kao kad je Anđelko Igrec u njoj izveo oratorij „Kralj David“. I Vilibor je podsjećao na kralja Davida, onako duge kose i blagog pogleda, kako šutira kamenčiće. Podigao je jedan kamenčić.

– Ovakvim je kamenčićem David svladao Golijata – stisnuo je usne.

– Ako je David bio najpravedniji od svih starih izraelskih kraljeva, onda će Vilibor biti najpravedniji od svih hrvatskih – rekla je Vladimira.

Primijetila sam da su previše zabrijali na melankoliju pa sam ih pozvala na otvaranje Trash film festivala u Gajevu. Da se oraspolože.

– Bit će tamo i Oliver Frljić, budući intendant kazališta, pa možemo zajedno popiti piće u Aquamarinu – pozvala sam ih.

- A zašto ne u Lavri?

- Tamo puštaju samo urbane ljude, a ne nekoga tko zna kako se sadi povrće.

Uranili smo. U Gajevoj još nije bilo nikoga, ali je Trash kuća, u kojoj je bila izložba trash eksponata, bila otvorena. Smjestili smo se unutra. Rekosmo, dok se ne skupe ljudi, ali živozidovci su bili preumorni pa su zaspali iza bijelog platna na kojem su bile izložene akreditacije s dosadašnjih festivala.

Oko 19 sati začuli smo komešanje. Vani su stajali ljudi u viteškim uniformama. Vrata su bila zapečaćena lancem. Vilibor se probudio i protrljao oči. Dvije osobe velikim su škarama za željezo pokušavale presjeći lanac. Bio je to okidač za borbeno stresnu reakciju. Vilibor je žmirnuo nekoliko puta, stresao se i zapao u disocijativno stanje. U glavi su mu se odvrtjele scene svih nasilnih deložacija u kojima je sudjelovao. Pred njegovim su se očima viteške uniforme pretvorile u policijske uniforme, a dvojica koja su rezala lanac, učinila su mu se kao da su oklopljeni policajci.

- Sviiii naaaa poooooood!!! – povikao je sljedbenicima – Neeemoooj hoodaat! Leeeziiii! – upozoravao je članove koji su htjeli izaći iz Trash kuće.

Kazališni redatelj Ozren Prohić i književnik Gordan Nuhanović, koji su klještima rezali lanac kako bi otvorili izložbu, ustuknuli su pred pobješnjelim aktivistima.

Ozren Prohić okrenuo se prema Oliveru Frljiću.

– To si ti zakuhao. Znao sam da me imaš na piku još otkad sam bio ravnatelj riječke Opere – prostrijelio ga je pogledom.

Frljić se slatko nasmijao, ali Prohić mu nije ostao dužan.

– Pitala me Jasna Jakovljević želim li biti ravnatelj varaždinske Opere i pristat ću samo zato da bih tebi napakostio. He-he-he, tko se zadnji smije, najslađe se smije – odvratio mu je.

Oliver je prekrižio ruke na prsima i napravio uvrijeđenu facu. Posjetitelji su oduševljeno pljeskali vjerujući da je to sve dio ceremonijala.

Jedan od organizatora, Luka Špac, pod miške svojih ruku stavio je sve aktiviste Živog zida i počeo ih nositi iz kuće. Vilibor je pod Špacovim pazuhom popravljao frizuru i osmjehivao se fotografima uvjeren da ga odvode u policijsku stanicu.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 16.9.2015.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Vezani članci

Reci što misliš!