– Zašto si došao u Varaždin? – pitali su novinari Frljića
kad je neki dan sjedio u Rogozu s Jasnom Jakovljević na
kavi.
– Eto, čuo sam da se otvara mjesto intendanta, čitao sam malo
komentare po vašim lokalnim portalima i pomislio: Evo plodnog
mjesta za moje stvaralaštvo. Jasna misli da sam najbolji
izbor.
– Gubi se iz našeg grada! – zaprijetio mu je odmah novinar
lokalnog portala, osjetljiv na rodnu grudu – Mi želimo Lupina za
intendanta, on je nekaj najbolje kaj se Varaždinu dogodilo!
– Ali promišljanje kazališta u Hrvatskoj zastalo je negdje u
Austro-Ugarskoj u 19. stoljeću. Došao sam ovamo da bih shvatio
zašto. Vaše kazalište je nulti pacijent, Hipokondrijakuš,
atavizam iz kojeg je evoluiralo “ne talasaj” kazalište – pravdao
se Frljić.
– Hoćeš reći da smo umislili da smo bolesni?
– Možda, vidjet ćemo reakcije kad napravim predstavu o Židovima
koje ste uništili i Romima kojima prijetite linčem.
– Ali još sad imamo Lupinove skulpture u kazalištu. On je velka
zvezda, surađival je s Two Cellos – nije popuštao novinar.
– Normalno da je surađivao s njima kad imaju isti kvocijent
inteligencije – spustila mu je Vesna Kosec Torjanac.
– Sad bute vidli koji bum objektivni članak o vama napisal! –
zaprijetio je uvrijeđeno novinar, pripadnik stare grade, trčeći u
redakciju da napiše vijest o Kontra-Oluji u Rogozu.
Pitanja ostalih su se nastavila.
– Kako ste Vi dočekali ovu vijest, Vesna, jeste li očekivali
ovakav ishod, jeste li razočarani jer Vi niste izabrani?
– Sve su to režimske odluke crvenih – smireno će Vesna – glavno
da je ova agonija oko izbora završila.
Frljić je u bilježnicu zapisivao bilješke o svojoj novoj
predstavi. Naslov je bio “Ja sem rasist, naci, domovine
sin”.
– A Jugoslaveni? – ubacila sam se kako bih i ja izazvala
provokaciju.
– Šta Jugoslaveni? – Oliver je podigao glavu.
– Napravi performans o Jugoslavenima. Trebao bi veličati
Jugoslaviju, kao u intervjuima, napravi to u parku Ivana Pavla
II. i garant ćeš izazvati reakciju. Kao moja mama kad je
herbicidom iscrtala petokraku u dvorištu gradske vijećnice –
predložila sam mu.
– Ne, imam bolju ideju. Kad Kerekeši budu trebali imati neku
svoju predstavu s površnim humorom, napravit ćemo rošadu, ja ću
uletjeti s predstavom “Ja sem rasist, naci, domovine sin”, a
gledatelji će u mahnitom bijesu trčati po svoje puške koje su im
roditelji ostavili kao uspomenu. Tada ti možeš napisati recenziju
predstave u svojoj jeftinoj kolumni – objasnio je.
– Ali zar tvoji performansi nisu određeni duhom vremena i
trenutkom? Židovsko pitanje u Varaždinu bilo je davno – upozorila
sam ga.
– Zeitgeist je isti kao i sad. Ne provociram samo radi
provokacije. Nisam ni hrvatomrzac ni srbomrzac, ali dokle god će
postojati budale koje mi prijete zbog predstava, dotle će moje
angažirano kazalište imati gorivo.
– Razumijem te. Ponekad moja frendica i ja glumimo lezbijke i
ljubimo se u javnosti. Onda nam svi viču da smo kurve.
– To je taj princip. To trebate raditi sve dok vaše ljubljenje ne
bude izazivalo nikakve reakcije. Tako ću i ja.
– A tko će plaćati tvoj rad u Varaždinu? Habuš ti nije faca kao
Obersnel.
– Dijaspora će pljunut lovu preko nekih mutnih računa.
– Fakat?
– Obećao sam im da će moja sljedeća predstava biti o Tuđmanu.
Dijaspora ima puno para, ali nije previše pametna. Oni su kao
Pavlovljev pas. Naučeni su da laju kad im pokažeš Tita, a kad im
pokažeš Poglavnika, cure im sline. To se prenosi iz generacije na
generaciju.
– Tito je bio milostiv prema njima, ali oni nisu bili prema mojim
precima.
– Tito je bio papak. Šta si ti neka orjunaška kći?
– Haha, navukla sam te na provokaciju kao što ti navlačiš Armadu
i hrvatske akademike.
– Osim toga, rekao sam ovima iz dijaspore da ću možda postaviti
predstavu koja je izvedena u Beogradu, u kojoj glumci povraćaju i
pljuju po srpskoj zastavi i da će na nju organizirano dolaziti
braniteljske udruge i osnovnoškolci sa sela i provincija.
– Ako to napraviš, bit ćeš nacionalni junak. Frljo nacionale, kao
Boris Dežulović nakon one kolumne o balvanima.
Zamislio se nad tom mišlju i zaplakao. Kao da je gledao u vrlo
blisku “ne talasaj” budućnost.
– To se neće dogoditi – prkosno će – daske koje život znače, neću
izdat ja, Taliju nikada, kao što Thompson neće boga, sunce šta sa
neba sja. I neću biti sam u tom mraku. Imat ću krticu u
najvažnijem području novog režima, u PR-u, desnu ruku
Kolinde.
– A tko će to biti?
– Ti! Moja Rahela nacionale.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
9.9.2015.
