Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Tamaneći ćevape s Kolindom u Verglecu

Tamaneći ćevape s Kolindom u Verglecu

– Čekam Vas već pola sata u Verglecu – odgovorila sam Kolindi kad me nazvala u četvrtak s Trga slobode.

Jedva sam ju razumjela kad se ispričala na kašnjenju. U pozadini sam čula kako razgovaraju gradonačelnik Goran Habuš i hadezeovac Anđelko Stričak.

– Trebali bismo otvoriti vinomat! – razdragano će gradonačelnik pokušavajući na predsjednicu ostaviti dojam političara prepunog ideja – što kažeš, Anđele?

– Nemoj me tako zvati – uvrijeđeno će.

– Genijalan si, Habi, ja ću ga svečano otvoriti! – ubacio se župan Štromar.

Anđelko se uhvatio za čelo.

– Nemoj se bedirati – tješio ga je Štromar – i ti ćeš jednog dana možda biti župan pa ćeš moći otvarati svakakve uređaje čija imena završavaju nastavkom „mat“. Baš poput mene – podigao je ruku napinjući mišiće.

– Moja je najveća želja otvoriti zrakomlat u Trnovcu – odlutao je Anđelko u mislima – stroj čistog, neokaljanog hrvatskog imena, u zračnoj luci koja će nositi ime Frano Tuđman II, a ne – aerodrom – kakvo je to uopće ime – aerodrom?

Špancireri su vriskali i tražili da predsjednica pozira s njima za selfije.

– Dolazim za pet minuta. Čekajte me – poručila je oštro, zapovjednički, i poklopila.

Urednik mi je uvalio da intervjuiram predsjednicu. Rekao je da misli da ću ja to najbolje odraditi jer smo Kolinda i ja slične. Obje imamo nadimak „Kraljica Balkana“. Ali trebala sam smisliti ležerna pitanja, koja će ju prikazati u dobrom svjetlu.

Kad je ušla, dočekao ju je romski bend, koji je zapjevao: „Iznad Tešnja zora sviće, dobrodošla predsjednice.“ Bila je to ideja Marka Breljaka, našega marketinškog gurua.

To ju je oraspoložilo. Podigla sam dva prsta u zrak kako bih joj signalizirala da sam ovdje.

– Jedva sam se riješila ovih papaka – izustila je je kad je sjela.

– Jeste li za ćevape? – pitala sam ju.

– Neću sad ništa, teško mi je sjeo Isosport koji mi je uvalio vaš generalni posjednik – rekla je strogo poput vojnika – posao najprije, nemojte mi povlađivati, znam da mi pokušavate oteti titulu kraljice Balkana – prostrijelila me pogledom – ja sam prva dobila tu titulu, to što ste Vi napravili neku fešticu s langošima, nitko ne šljivi, ja sam bila na dalekovidnicama diljem Balkana – ponosno će.

– Ispričavam se, predsjednice, neću više, majke mi – obećala sam joj.

– Uostalom, trebaš ti još puno ćevapa pojesti da bi bila poput mene – držala mi je lekciju – ja imam fotografiju sebe u tvojim godinama kako vozim traktor, nema veće reklame za mase – zaključila je.

– Ja imam fotografiju kako u Kokinoj farmi dižemo prosvjed protiv Vašeg frenda – lupila sam joj kontru.

– Razgovarala sam malo prije s njim.

– Što kaže?

– Ništa ga nisam shvatila, mislim da je prolupao.

– Vjerojatno još uvijek ima komplekse zbog svojeg prezimena.

– Kao onaj novinar iz Večernjaka?

– Tako nešto.

– A Vi ste čista Varaždinka? – pitala me.

– Ja sam potomak doteplih šumskih bandita, srpskih komunjara iz miješanih brakova, koji su nakon 1945. ciljano naseljavali Varaždinštinu.

– Kako lijepo multikulturno – raznježila se.

– Kako to da se niste sreli s predsjednikom HDZ-ove mladeži iz Varaždina? Mislila sam da Vam je fotkanje s mladim dužnosnicima jedan od marketinških ciljeva.

– Pa jeste, ali jednostavno ne podnosim ovoga vašega militantnog skorojevića i njegov „nestašluk“, ponaša se neprimjereno i sramoti nas. Baš kao i ovi cigani koji su me došli prositi da vratim: Za dom spremni.

– Zbilja ste kraljica. Hoćemo li sad ćevape?

– Dapače.

– Bih li ja mogla biti PR menadžer ili novinarka koja će veličati članove Domoljubne koalicije sad kad vas je Bujanec ostavio? – pitala sam ju.

– Mogla bi – rekla mi je nakon što me odmjerila.

– Iako sam orjunaška kći?

– Pa takvih je pun HDZ.

– Mislite li da bih mogla biti političarka poput Vas?

– Ovisi o tome što biste si stavili kao cilj.

– Moj cilj bio bi osloboditi Varaždinsku županiju i grad Varaždin od antihrvatske jugobagre.

– Bravo dušice, brzo učiš – pohvalila me.

– Čula sam da ste i Vi zapravo došli u Varaždin kako biste ovaj crveni bastion pretvorili u neobranjivu utvrdu desničara – nastavila sam ju intervjuirati.

– To je Karamarkov plan.

Ostala sam bez pitanja. Okupala nas je tišina. Kolinda i ja gledale smo se kao Hannibal Lecter i Will Graham u posljednjoj epizodi Hannibala. Homoerotični trenutak pokvario je prosjak, duge brade i kose, pa sam mu bacila kunu i praznu bočicu Isosporta. Kunu je pospremio u džep, a bočicu u torbu.

– Poštovanje, Kolinda – rekao je prosjak.

– Poštovanje, Ivane.

– Načuo sam da ćete uništiti crveni bastion.

– Nisam baš tako rekla.

– Znate li kada ćete znati da ste pobijedili?

– Kada?

– Kada Thompson zasvira na Špancirfestu.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 2.9.2015.

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Vezani članci

Reci što misliš!