Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Oproštajni tehno-party Andrije Petrovića bez Bunnyja i Habija

Oproštajni tehno-party Andrije Petrovića bez Bunnyja i Habija

U redakciji smo žustro raspravljali o glavnoj temi tjedna – direktor Andrija Petrović dao ostavku u Tehnološkom parku.

Potuljeni pred otvorenim prozorom, osjećali smo se kao da smo tek saznali da Pluton više nije planet, čak su i oni novinari kojima Andrija nije simpatičan brundali da koji je kurac sad to. Slušali smo punk bend Trulu koaliciju: 'Rodi mi, rodi mi gomilu debila'.

– Sad će i u Tehno-park uvalit svoju trulu koaliciju? – pitao je retorički kolega Alan gladeći bradicu, a mi smo zurili neodređeno u drugu stranu ulice.

Prema našoj je zgradi koračao sjedokosi gospodin pogleda mračnog poput onog Collina Farella u seriji Pravi detektiv, zastao je pred ulazom, pogledao u nebo i izustio: 'I welcome judgement'.

Pogled mu se zatim spustio na prozor pred kojim smo glumili zombije pa smo ustuknuli. Nakon nekog vremena čuli smo korake teške poput techno-beatova kako se približavaju vratima. Andrija je ušao u redakciju. Muha je zujala oko urednikove salate od kiselica, spustila se na eko domaći ocat i – pala mrtva.

– Oprostite, imate jednu od najvećih aura koje sam vidio. Zeleno-crnu. Ispunila je cijelu redakciju. Jednostavno, morao sam nešto reći. Sigurno ste imali stotinu života – obratio mu se urednik s dozom poštovanja.

– Ne znam mogu li se nositi s još jednim – odgovorio mu je Andrija smiješeći se.

Sijedi čuperak neuredno mu je stršao poput čipova u logu Tehnološkog parka.

– Gdje vam je pegla za kosu? – pitala sam ga.

– Jutros sam peglu za kosu bacio kroz prozor. Razbila se u tisuću komada – rekao je grubim mačo glasom otpuhujući čuperak.

– Nisam došao čavrljati. Došao sam vas angažirati. Pripremam oproštajnu zabavu u Tehnološkom parku i želim da ju vi – uperio je prstom u svakoga od nas posebno i sricao slogove pomičući prst nakon svakog sloga – or-ga-ni-zi-ra-te!

– Zašto mi?

– Vi u medijima imate dobre veze s ljudima iz šou biznisa, marketinga, ugostiteljima i takva mi logistika treba za party.

– Zašto niste išli pitati u Topolnjakove medije da vam naprave party? – pitao je Alan.

– Oni su nekako zastarjeli, bojim se da su sposobni organizirati samo feštu s tamburašima i metrima gemišta, a vi mi se činite kao mlada moderna ekipa. Hoću da mi dovedete inovativne bendove, inovativne poput mojih stanara u tehno-parku; tipa Mel & The Mindmills, Jam Ritual, Diyalu... Siguran sam da imate iskustva u tome. Vidi samo ovu – pokazao je na mene - oči joj izgledaju kao da je partijala dvije noći zaredom – pogledao me oduševljeno.

Istina, jedva sam držala oči otvorene.

– Tek sam se vratila s noćne smjene na farmi u Koki – rekla sam pokunjeno, pogledala ogrebotine od pilećih noktiju na svojim rukama i ponosno podignula glavu.

– Bol je slabost koja napušta tijelo. Ona je stalno u nama. Bol je neumorna, ljudi su ti koji se iscrpe – podučila sam ga mudrosti koju me naučila mama komunistica.

– Ja ću vam dati dobar honorar, uštedio sam nešto novaca kao direktor. Ali imam jedan uvjet, ne želim Bunnyja ili Habija ni blizu Tehno-parka.

– Zar neće razuzdani party utjecati na Vaš imidž?

– Ponekad je ono što misliš da je najgore u tebi, zapravo ono što je najbolje u tebi – ostavio nas je zadubljene u tu misao kao što new-age guru suptilno šalje poruke svojim sljedbenicima.

Prionuli smo na posao. Sredili smo svirku Diyale i Mel & The Mindmills u konferencijskoj dvorani. Catering sam ja dogovorila u menzi na iksicu. U multimedijalnoj dvorani Šuškavac kolektiv puštao je mjuzu, a njihovi vizuali plesali su po zidovima poput sjena domorodaca u afričkim ritualima u praskozorje.

Gosti su uglavnom bili štreberi iz start-upova i medijski djelatnici. Ulaz su štitili hrvači Vindije. Sva petorica varaždinskih haeselesovaca, na čelu sa Željkom Bunićem, pokušavala su se prošvercati na party, ali hrvač na ulazu odmah ih je 'tuširao'.

– Morate me pustiti unutra – zavapio je Bunić.

Hrvač mu je pokazao fotografiju sa sjednice Gradskog vijeća, na kojoj su bile prekrižene njegova i gradonačelnikova glava.

– Ne razumijete, ja moram nadzirati ovaj party – bio je neumoljiv – ja sam u Nadzornom odboru! To mi je posao! Tužit ću vas Habiju! – prijetio je.

Budući da su sportaši, iako djeluju opasno i grubo, zapravo nježne duše, hrvač mu se smilio i podignuo špagu-ogradicu da se provuče na party.

Upao je u konferencijsku usred Diyalinog nastupa. Oko Diyale letjeli su šišmiš i sova koji se pojavljuju u spotu Gedup. Zmija je puzala po šanku, a pripiti start-upovci skidali su odjeću i vrtjeli se oko šipki koje su po cijelom podiju postavile plesačice iz udruge Izis.

Andrija je uzeo zmiju i stavio je oko vrata, kadli mu se približio Bunić i ljutito ga pogledao.

– Jesam ti rekao da je party bez nadzornog odbora kao automobil bez kočnica? Da nisi pravio probleme, sad bi ovdje imao fini party s tamburašima i metrom gemišta – rekao mu je pokroviteljski.

– Ja ne želim metar gemišta! – podivljao je Petrović – ja želim bio-sokove, koktele, pivo od kvalitetnog hmelja – onako kako funkcioniraju tehno-partyji u svijetu i EU! – ljutio se.

– Je, dečec, to ti ni Njemačka – nasmijao se Bunić – ti si tam delaj tehno-parkove. Pri nam se delaju samo tambura-parkovi.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 22.7.2015.

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video


Vezani članci