Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Petokraka osvanula na travnjaku u dvorištu Gradske vijećnice

Petokraka osvanula na travnjaku u dvorištu Gradske vijećnice

Moja ljutita majka protekli me vikend tražila po cijelom gradu i okolici; na kulturnim događanjima, muzejima, kafićima i prčvarnicama od Turčina do Bednje.

Saznala je da radim u medijima. Za nju je to sramotno zanimanje. Kad sam kao studentica honorarčila u Zagrebu i trčala po raznim izložbama, koncertima i književnim večerima, ona se pred svojim prijateljicama crvenjela i govorila im da će propasti u zemlju od srama jer joj kći ljubi dupe kapitalistima. Zato sam joj lagala da sam se zaposlila kao sobarica na Viru, ali netko iz Hrasta cinkao joj je da prašinarim po Varaždinu.

Tisak je gomila okrutnih pedera

– Tisak je gomila okrutnih pedera – mogu je zamisliti kako mumlja poput Huntera S. Thompsona – novinarstvo nije ni profesija ni zanat. To je jeftina etiketa za odjebane i odbačene – već ju vidim kako joj bijes iscrtava bore, dok ispija konjak, kao Vesni Pusić.

Kako stȁrī tako se pretvara u čangrizavu bakutanericu koja čezne za svojim djetinjstvom i mladosti koju je provela u vremenu komunizma i to joj blokira negativna sjećanja na to razdoblje. Radila je u državnom tekstilnom poduzeću i još danas smatra da je u redu što su radnici krali repromaterijal.

Generalizira i relativizira krađu.

– Ako u firmi ima puno, onda je u redu ukrasti – rekla bi otpuhujući dim Benstona, a o nekadašnjem odlasku u šoping u Madžarsku po deterdžent i gaće govori dostojanstveno kao da je riječ o luksuznom putovanju.

– Mama, to nije u redu. Vi ste komunisti isti kao i nacionalisti, jedino se razlikujete po tumačenju povijesti – rekla sam joj što iskreno mislim.

– Ovo je povijest. Jebeš knjigu i nastavu, zemlju su pokrali, dok su ljubili zastavu – bio je njezin odgovor na svaku tvrdnju na koju nije znala argumentirano odgovoriti.

Uglavnom, taj krvožedni pas od moje majke namjerio se da me pronađe pod svaku cijenu i vrati na „pravi put“.

Od čobanca kod Toplaka do raspašoja na Lovely Quinces

Još uvijek ništa ne sumnjajući, isplanirala sam si rutu na Festivalu varaždinskih dvorišta. Najprije čobanac kod Živka Toplaka, zatim na čokoladu u dvorištu Zlatnog ajngela i ispijanje vina kod udruge Kerameikon. To bi bilo dovoljno za otpuštanje kočnica i partijanje uz mjuzu iz sedamdesetih u Julijanovom dvorištu, a onda raspašoj na svirci Lovely Quinces.

Naravno, kao i obično kad nešto isplaniraš, na kraju se sve pretvori u noćnu moru. Gegala sam se lijeno nakon čobanca kod Živka i čokolade udruge Medenjak prema dvorištu gradske vijećnice i već anticipirala okus vina u ustima te omamljivanje uma na degustaciji na izložbi svjetske keramike, ali čobanac mi je prisjeo kad sam čula glas svoje stare kako odzvanja unutar baroknih zidova.

– Jako vam je lijepa ova keramika. Podsjeća me na minijaturne antifastičke spomenike Dušana Džamonje – raznježeno je govorila stara predsjednici Kerameikona eksajući vino.

– Gospođo, ovo je postmoderna keramika, nema veze sa socrealizmom – objašnjavali su joj posjetitelji.

– Ne-ne. Ovo izgleda kao one stare pegle na žar koje smo imali u vitrini u svakoj učionici u osnovnoj. To je znak ujedinjenog radništva i seljaštva pod čijom se čizmom zatiru bjelosvjetski izrabljivači – analizirala je moja stara izložbu svjetske keramike.

– Griješite! Taj izložak simbolizira krhki pogled u nutrinu oblika u prirodi, nutrinu koja obično biva skrivena. Zar ne primjećujete sličnost s lomnim školjkama i kućicama puževa? – umjetnica joj je pokušavala objasniti, ali stara se nije dala pokolebati.

Imamo i srp, a gdje je čekić?

Zgrabila je eksponat u obliku slova C i namignula.

– Opa, imamo i srp – vragolasto se osmijehnula – a gdje je čekić? – pitala je zagonetno i počela preturati po ostalim izlošcima, a oko nje se počela okupljati znatiželjna svjetina.

– Čekić je u mom atelijeru – ubacio se Darwin Butković – dali su ga meni na čuvanje kad je zatvorena kovačnica na Stančićevom.

– Molim Vas, gospođo, ako mislite politizirati ovaj lijepi događaj, onda radije otiđite – pristojno ju je zamolio novi predsjednik HDZ-a Damir Habijan, koji je kao jedan od rijetkih političara sa smislom za kulturu došao uživati u izložbi.

Moja već pripita majka osmijehnula se od uha do uha. Damir Habijan ju je zbog frizure i samouvjernog držanja podsjećao na njezinog idola i seks simbola, grčkog ministra financija Janisa Varoufakisa.

– Miiijauuu! – pravila je glupaču od sebe – jesi li za piće, mladi Apolonu?

Vidio je da nema smisla raspravljati s pijanom komunisticom i sjeo na klupu daleko od nje.

– Tako je ljepotane. Skini svoje fensi naočale i smeđu trendi torbu – sramotila se i dalje.

– To nije trendi torba, to je hardcore torba – ubacio se u razgovor urednik lokalnog portala.

Ja sam skamenjena stajala na ulazu u dvorište nadajući se da me stara neće primijetiti.

– Pusti našeg novog predsjednika na miru – priprijetio joj je spomenuti urednik.

Oxi, oxi, oxi!

Kad je stara čula da je Apolon iz HDZ-a, puknula je. Osjećala se odbijeno i razočarano, a to se na kraju pretvorilo u bijes.

– OXI! OXI! OXI! – počela se derati iz torbe vadeći cidokor.

Usred travnate površine cidokorom je napravila obris zvijezde s pet krakova i zatim mrtva pijana legla na klupu. Klošaru koji je skupljao boce smilila se pa joj je ostavio kovanicu od pet kuna na uzglavlju.

Probudila se kad se Lovely Quinces pripremala za nastup. Zvijezda se na travnjaku taman počela pomaljati, a staroj su oči zasuzile kad je Quinces počela pjevati pjesmu Nostalgia.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 8.7.2015.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Vezani članci

Reci što misliš!