- Ej, ljudi, malo me puca trema, al imam, ovaj, genijalnu ideju! Ovaj, znači, najbolje je da mi njih, znači, preveslamo tak da nam nemreju postaviti preveč pitanja. Pričali bumo na hrvatskom i onda im tak s tim, ovaj, prevodom fkradnemo bar pol od ukupnog vremena za prezentaciju! Ja mislim da je, ovaj, to genijalno, ha, kaj velite?

Urbana legenda stara tek nekoliko tjedana govori da je otprilike tako izgledao prijedlog taktike osmišljene na putu za Zagreb toga 28. svibnja ove godine, na dan kada je, koji sat kasnije, izaslanstvo Grada Varaždina stupilo pred dvanaesteročlano povjerenstvo, sačinjeno od neovisnih, većinom europskih, stručnjaka, koje je trebalo ocijeniti kvalitetu kandidature našega grada za titulu Europske prijestolnice kulture 2020. godine.

'Vrckavi' manevri lokalnih političara

Teško je samo tako odbaciti vjerodostojnost i istinitost tog zgodnog 'štikleca', jer ga je, proklete li nam sudbine, tako lako zamisliti u stvarnosti. Svjedočimo takvim ili sličnim 'vrckavim' manevrima naših političkih predstavnika u lokalnoj vlasti gotovo svakodnevno pa zašto onda očekivati da je pristup jednoj, želimo u to vjerovati, ozbiljnoj proceduri u ozbiljnim okolnostima pred ozbiljnim ljudima - izgledao drugačije.

Jer našeg lokalnog političara iskustvo uči da - neovisno o tome je li riječ o tek običnoj tribini u nekom mjesnom odboru, druženju s građanima na varaždinskom placu, konferenciji za medije, sjednici Gradskog vijeća, sastanku s predstavnicima Vlade - ovakve i slične 'taktike' gotovo uvijek prolaze, i da ih prilično često koriste obje strane. A čak i kad ne prolaze, oni se uvjeravaju kako su uz malo sreće mogle proći, ali su nas ovi drugi - 'zajebali'.

Otprilike na taj način, sasvim jednostavno i jednodimenzionalno, funkcionira um lokalnog političara: 'ili bumo mi zajebali njih ili buju oni zajebali nas'.

Neusklađene taktike vode u neuspjeh

Ovoga puta se, eto, dogodilo ovo drugo. To famozno EPK-povjerenstvo 'zajebalo' je našu malu lukavu delegaciju, na način da je najprije odbilo kandidaturu Varaždina, a zatim, prije nekoliko dana, dalo i kirurški precizno obrazloženje zašto je to učinilo. U roku od nekoliko tjedana Varaždin je tako dobio čak dva udarca; desni aperkat i lijevi kroše. Ošamućeni, još nismo sasvim svjesni što nam se dogodilo, jer bili smo sasvim uvjereni da smo mi 'zajebali' njih.

Ali nismo. Mogući razlog leži u tome što je taktika na koju se odlučila lokalna politička vrhuška bila u nesuglasju s taktikom kojom se u svome radu vodio entuzijastičan, vrijedan i požrtvovan tim koji je radio na pripremi kandidature Varaždina za ovu prestižnu titulu.

- Mislim da smo bili preiskreni - izrekao je bit cijele varaždinske EPK-priče Raymond Rojnik, voditelj tima za pripremu kandidature, na konferenciji za novinare održanoj nakon što je detaljno proučeno obrazloženje povjerenstva.

Govorio je pritom Rojnik ponajprije o iskrenosti vezanoj uz visinu proračuna kojim su zaokruženi svi projekti obuhvaćeni kandidaturom te, još važnije, iskrenosti vezanoj uz sudjelovanje samog Grada u financiranju projekata.

No, koja je uopće druga opcija postojala? 'Zajebati' ih? Srećom, tim koji je radio na prijavi nije razmišljao tako.

Jer kada EPK-povjerenstvo ustvrdi da financijski plan ukazuje na to da projekt Europske prijestolnice kulture nije izričiti prioritet Grada, to je vjerojatno zato što je danas više nego teško predstaviti Varaždin kao grad koji nije opterećen sa, svekupno, 55 milijuna kuna dugovanja po raznim osnovama.

Najveći problem - prevelika iskrenost

Međutim, nije tu kraj toj brutalnoj iskrenosti kojom odiše varaždinska kandidatura za titulu Europske prijestolnice kulture.

Kada EPK-povjerenstvo ustvrdi da Varaždin nije dovoljno dobro objasnio svoju kulturnu strategiju, to je vjerojatno zato što je teško dovoljno dobro objasniti kulturnu strategiju koja ne postoji, odnosno onu koja je na brzinu oblikovana u posljednji tren.

Kada EPK-povjerenstvo ustvrdi da varaždinskoj kandidaturi nedostaje izraženija umjetnička i europska dimenzija, to je vjerojatno zato što je teško opisati izraženiju umjetničku i europsku dimenziju kad ona u ovoj fazi kandidature nije ni pokušana biti osmišljena.

Kada EPK-povjerenstvo ustvrdi da je sektor kulture u regiji relativno malen te da područje nema dovoljno kulturne i turističke infrastrukture za provedbu projekta, to je vjerojatno upravo zato što je sektor kulture u regiji relativno malen te što područje nema dovoljno kulturne i turističke infrastrukture za provedbu projekta.

I tako dalje, i tako dalje.

Zašto bi sada bilo drugačije?

I nije problem uopće u tome što Varaždin nije zadovoljio u postupku kandidature za titulu Europske prijestolnice kulture. Nelagodu izaziva tek dojam da Varaždin i dalje nije odlučio iskreno i otvoreno pogledati u ogledalo i priznati si tko je, što je i gdje je. A ovo je bila odlična prilika.

Umjesto toga, nakon što je balon ove varaždinske samozadovoljne optimistične priče završio ispuhan ležeći u nekom tamnom kutku Gradske vijećnice, lokalna vlast najavljuje nastavak svih osmišljenih projekata kao da se - ništa nije dogodilo. Da, optimizam nedvojbeno jest vrijedna pogonska snaga, no lažni optimizam destruktivna je sila.

Godina je 2015. i na ulazu u grad leži planina od baliranog otpada. Ako se vratimo tek malo unatrag u vremenu, u godinu 2011., sjetit ćemo se da su građani od ove vlasti tražili doslovno samo jedno - riješiti problem baliranog otpada. Taj 'projekt' i dalje nije realiziran. Ni 'kompenzacijskim' projektima ne nazire se trag na horizontu. U takvim okolnostima, zar nije sasvim logično pitati: zašto bi sada bilo drugačije?