Kada jedna sasvim prosječna, sasvim normalna i u bit stvari sasvim neupućena osoba dobije pozivnicu za događaj koji nosi naziv 'NuArs Session No.0.: nuSynergetic Orchestra feat. Elvis Stanić', osjećaj koji je tom prilikom preplavi nužno je osjećaj posvemašnjeg jada.

Upravo tako sam se osjećao tog jednoga prošlotjednoga namćorastog jutra, utvarajući si, naravno, da sam sasvim prosječan, sasvim normalan i u bit stvari sasvim neupućen, kada me u nekom od brojnih virtualnih pretinaca dočekala poruka spomenutog sadržaja.

Lice i naličje

Jer u doba svakodnevnog neuspješnog hrvanja s nezaobilaznom banalizacijom, trivijalizacijom i debilizacijom doslovno svega, najmanje što mi je uz toplu jutarnju kavu trebalo je podsjećanje na opasnost od inflacije sveopće pretencioznosti, što je tek naličje iste društvene pojave.

A iz naziva 'eventa' (odnosno događaja) uspio sam iščitati samo tu poruku. Pretenciozno. I ime Elvisa Stanića. Jedine dvije riječi napisane na hrvatskome jeziku.

Tek dva imena i dva prezimena bila su razlog da prst trenutno nije završio na tipki 'delete' (obriši). Jedno je ime priznatog glazbenika, a drugo je ime osobe koja je poruku poslala. Ta dva imena dala su naslutiti da toj nerazumljivoj kobasici od naziva 'eventa' ipak vrijedi dati priliku.

Udarci u pleksus

'Glazba je pojam nematerijalnog uživanja i bivanja', ošamarila me već uvodna rečenica opisa događaja, potvrđujući moj prvotni dojam. Detaljniji opis koji je uslijedio nije uspio razbiti taj neugodni osjećaj. Sintagme poput 'launch projekta', 'silent party koncept' i 'invitation only' udarale su u pleksus brutalno i nemilosrdno.

Vrhunac je bila upravo ta spoznaja, vezana uz posljednju sintagmu, da je broj gostiju ograničen i da je događaju moguće prisustvovati samo nakon prethodne prijave. I to tek nakon što je organizator potvrdi.

'Vrijeme je za penziju', pomislio sam toga trena i, u općoj malodušnosti, slomljen spoznajom da mi je posao sveden na balansiranje u prostoru između trivijalnog i pretencioznog, već počeo pisati (još jedno) 'oproštajno pismo' novinarstvu.

Neopisivo sjajno

O, kako bi to bilo pogrešno!

Jer 'taj' nuSynergetic Orchestra i cijela ekipa okupljena oko 'tog' nuArs projekta priredila je usred Varaždina glazbeni doživljaj kakav ne pamte ni oni najrevniji pratitelji glazbenih i društvenih zbivanja.

Tome u prilog govore gotovo nepodijeljene reakcije publike, koja je u transu napuštala halu nekadašnjeg Varteksovog proizvodnog pogona, savršene kulise za 'taj' nuArs Session, i koja se još danima nakon koncerta prisjećala doživljenog.

'Neopisivo'. 'Sjajno'. 'Izvanredno'. 'Vrhunski'. Bili su to samo neki od pridjeva kojima su, podjednako i oni laici u publici, kao i oni od struke, pokušali opisati 'NuArs Session No.0.: nuSynergetic Orchestra feat. Elvis Stanić'.

Varaždinci prepoznali

Nedvojbeno je, ako odbacimo sve predrasude koje su me umalo dovele u situaciju da poziv na ovaj događaj nepovratno bacim u kantu za smeće, iza projekta nuArs stoji sjajna generacija mladih kreativaca - ponajprije glazbenika, ali i arhitekata, scenografa, audio, foto i video snimatelja...

I Varaždinci su to znali prepoznati, čak i oni koji te večeri nisu bili tamo. I otkrit ću, a razloga za to ima više, 'poslovnu tajnu' i reći da je izvještaj s nastupa orkestra nuSynergetic na portalu koji sada čitate tih dana oborio gotovo sve rekorde čitanosti.

Važno je to iz nekoliko razloga. A nekima među nama novinarima, umornima od borbe podjednako i sa čitateljima i s oglašivačima i s vlasnicima, neki od tih razloga važniji su od svega.

Što manje predrasuda

Jer kada je čitanost sadržaja ne nužno jedini, ali ipak najvažniji pokazatelj uspješnosti poslovanja, tada svaka brojka koja govori u prilog tome da se može (pre)živjeti i bez koncepcije koja naglasak stavlja na vijesti o (još jednom) požaru u susjedovoj klijeti ili vijesti o (još jednom) sudaru dvaju automobila na raskršću na kojem su prometne nesreće svakodnevica ili vijesti o tome da je 'drski' kradljivac (još jednom) ukrao stotinu kuna iz nečijeg novčanika - budi nadu da se ovim novinarskim poslom ipak isplati i vrijedi baviti.

Neka nam je zato što više projekata tipa nuArs. Neka nam je što više čitatelja koji su spremni izvještajima o takvim projektima dati prednost u odnosu na vijesti iz rubrike crna kronika. I neka nam je, naravno, što manje novinara opterećenih predrasudama.