– Shvatil sam da neš' nije u redu sa mnom kad se u podrumu zgrade igral turnir u PES-u. Dugo sam čekal na red za plejku, bilo mi je dosadno, a v navijačkoj gajbi imali smo samo dve knjige: „Tajne navijačkog huliganizma“ i „Stranca“. Počel sam bezveze čitat „Stranca“ i, jebote, ušel mi je direktno u venu, jače nego hors od Cvrleta z Banfice. Taj pisac Kamus isto je bil navijač i golman, kak' i ja. Sigurno je i njemu bil pun kurac kaj je non-stop moral biti na golu, pa je postal umjetnik – ispovijedao mi se u subotu Kljova, bivši nogometaš i donedavno navijač Varteksa, a danas veliki obožavatelj izvedbenih umjetnosti.

Bili smo na otvorenju Dana suvremenog plesa u Čakovcu i gledali predstavu „Ples u 2044.“ Kljova je bio oduševljen predstavom jer ga je fasciniralo koliko plesači promišljaju budućnost svoje profesije, za razliku od nogometne struke. 

- Kužiš kak' se oni pitaju kak' bu ples zgledal 2044. godine, pa to je za 30 let, jebote. V Varteksu nikome nije pucala kapa kaj bu se dogodilo za 30 sekundi. Isto kak' ni sad. Mislim da je ples budućnost čovječanstva, da bumo evoluirali u izvedbena bića. Više nebumo hodali, nego plesali. Svaka naša kretnja postala bu ples, a svaki naš dijalog književnost. Čak bu se i nogomet plesal. Zamisli, sve ovo kaj Mamić sere da baletani i pederi nemreju bit nogometaši, pokazalo bu se potpuno pogrešnim – vizionarski je gledao čas u nebo, čas u Sonju Pregrad i Willyja Pragera, plesače na podiju.

Što Vas privlači in modernen Tanz?

Plesači su nakon točke razgovarali s publikom, a Kljovu je to podsjetilo na nogometaše koji nakon utakmice pozdravljaju navijače i razmjenjuju dresove. Skinuo je svoju spitku i pružio ju je Willyju Prageru.

- Vaš ples, brutalan, ironičan, sarkastičan, ja sam oduševljen. Bili ste jači nego kad smo mi usred Vinkovaca palili transparent Ultrasa – stisnuo je usne.

– Puno hvala, Sir Stoßzähne – naklonio se Willy i darovao Kljovi periku koju je nosio kad je plesao.

– Što Vas privlači in modernen Tanz? – zainteresirano će Willy.

– Volim kak' se u suvremenom plesu razvija tijelo plesača, ali i kak' pokretima izražavaju svoje osjećaje. Dok sam bil u White Stonesima, jedini pokret tijela kojim smo izražavali osjećaje, bil je podignuti srednji prst – žalio se Kljova isprobavajući periku.

Napravio je piruetu, skočio nekoliko puta plješćući u zraku, a zatim skakutao držeći nevidljivu baklju. Izgledao je kao performori koji trče gradskom jezgrom prije Baroknih večeri.

– Vaša izvedba, u kostimima u kojima padate, urlate i pokušavate neuspješno artikulirati neki suvisli zvuk, za mene predstavlja ono iskonsko kaj čovek skriva u sebi. Tak sam ja zvučal kad nam je Mallorca zabila tri komada u Španjolskoj pa sam si razbil bocu Kaja na glavi – priznao je Kljova.

Bol i poniženje

– I mi smo samodestruktivni, ali također i vrlo krhki. Radimo s bolom i s poniženjem. Naš proces rada na materijalima često se temelji na donošenju ne-inteligentne odluke – ubacila se u razgovor Sonja Pregrad.

– Nemrem verovati kolko zajedničkih stvari dijelimo. I naše su sve odluke bile ne-inteligentne. Buba se jemput bokserom zaletel na tri policajca kornjače jer je mislil da je jači, ali završil je na hitnoj. Bol i poniženje, baš kak velite – primijetio je lucidno.

Kljova se nedavno upisao na radionicu suvremenog plesa, a velika mu je želja da postane dio kolektiva VRUM. Rekao je da mu se taj kolektiv sviđa jer u svojim izvedbama i koprodukcijama koriste lokalne motive, poput dravskih bazena. Pričao mi je da bi volio da se u napuštenim nekretninama, poput Varteksova stadiona, organiziraju festivali suvremenog plesa.

– Ak' plesač bude kak Willy, vrlo izravan i istovremeno poetičan, ponekad arogantan, ponekad krhak, ponekad starinski koketan, samoironičan i nimalo politički korektan, čak i agresivan, zajamčene su pune tribine – tvrdio je Kljova.

Willy i Sonja vratili su se na svoje mjesto jer je publika imala pitanja o turnejama i koreografijama.

Navijačke koreografije bile su previše statične

– Koreografiju čine i muzika i igra, sporo i brzo, nježno i snažno, vijugavo i oštro... – objašnjavali su plesači, a Kljova se osjećao kao da mu se otvaraju vidici.

– Pa tu smo grešili. Naše navijačke koreografije bile su previše statične. Sve kaj smo delali je bilo to da je pol tribine držalo plave plahte, a pol tribine bijele plahte, a jemput smo čak imali veliko srce u sredini – razmišljao je na glas.

– Plesači često putuju po cijeloj državi i inozemstvu. Mi živimo na relaciji Berlin – Zagreb – Sofija... – odgovarali su nadalje plesači na pitanja.

– Jebem ti mater. Najdalje kam smo mi White Stonesi v zadnje vreme putovali z Varteksom bilo je na Donje Ladanje na noge Rudaru 47. I još su nam zabili dva komada. Pa mi ti sad reci kaj je bolje – suvremeni ples il' nogomet? – upotrijebio je Kljova retoričko pitanje, stavio ruku na srce i svečano prisegnuo da će 2044. godine na stadionu Varteksa pune tribine gledati Dane suvremenog plesa i skandirati: Kljova! Kljova!

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 24.6.2015.