Vijesti / Kolumne

PIŠE: GORAN ŠTIMEC

Djeca su naše najveće bogatstvo. Jako su skupa

Djeca su naše najveće bogatstvo. Jako su skupa

Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je i kad si glup.

Razmišljao sam proteklih dana o tome može li se ovaj aforizam, koji se ponegdje pripisuje velikom srpskom glumcu Zoranu Radmiloviću, primijeniti primjerice i na teško bolesne ljude u terminalnoj fazi alkoholizma. Pitanje je to koje predstavlja samo jedan od oblika onog uvijek istog osnovnog pitanja: "Kada je čovjek lud, zna li on da je lud?"

Zaista, razmišljao sam o tome tijekom proteklih dana stoga što me zanimalo što se to točno događa s jednom našom, znate je mnogi, prijateljicom. Nisam bio skroz načistu je li se odala alkoholizmu, je li poludjela "iz čista nemira", je li možda samo glupa ili je, i to je sasvim moguće, čak i umrla. Iako i dalje "miga".

Od Države ionako nikakve koristi

Čak sam bio u napasti potražiti stručno mišljenje, ali ipak sam na kraju mudro zaključio da je sasvim svejedno što joj je. Sasvim je svjedno je li naša prijateljica Država mrtva, glupa, luda ili se samo propila. Što god s njom bilo, od nje ionako nikakve koristi. I, po svemu sudeći, bit će da ju je načelo pomalo od svega nabrojanog.

Pokazalo se to proteklih dana još jednom u slučaju koji je simptomatičan iz razloga što razotkriva ne samo posvemašnju nesposobnost naše prijateljice, budući da joj je to notorna osobina, već i njenu licemjernost i prijetvornost. Riječ je o slučaju vezanom uz 'Oskar znanja'.

- Nemam para za te tvoje Oskare, vidiš da je kriza - odbrusila je osorno maćeha Država djetetu, potežući iz flaše još mamurna od sinoćnjih "mjera štednje".

U susjednoj sobi u isto vrijeme nikako da završe cjelonoćne bakanalije. Jede se kavijar, pije se džin, dok s ulice dopire zvuk nabrijanih mašina novih mercedesa, audija, maseratija, spaligumija...

Gosti i dalje dolaze i odlaze, tapšući se u prolazu međusobno po ramenu i rukujući se onako kako se već rukuju jednodnevni samozadovoljnici bez pokrića. Neki su tek pristigli po svoju porciju "mjera štednje", drugi, iscrpljeni od cjelonoćne "štednje", već odlaze kući, dok su trećima prijevoz osigurali USKOK-ovi djelatnici odvozeći ih u lisicama. Zamjera im se da su sa "štednjom" ipak malo pretjerali.

Licemjerna Državina priča za kamere

Glupa je, pijana, luda i, samime time, zapravo, mrtva, naša prijateljica Država. Istovremeno je i licemjerna, vrijedna prezira i gadljiva do bola, jer čim se upale kamere spremno će namjestiti frizuru, popraviti make-up, vješto prikriti tamne kolobare ispod očiju i izjaviti: "Djeca su naše najveće bogatstvo. Ulaganje u mlade ulaganje je u budućnost. Otrgnut ćemo, kao svaki pravi roditelj, od vlastitih usta, ne bi li imala djeca."

Nažalost, nije tako. Za te male kipiće koji se svake godine dodjeljuju najboljima i najizvrsnijima među mladima, među kojima su i brojne Varaždinke i brojni Varaždinci, onima koji postižu uspjehe o kakvima naša prijateljica Država može samo sanjati - i to stoga jer su joj organizam zaposjele kolonije bakterija u obliku samovažnih mediokriteta, besramnih kleptomana i nesposobnih uhljeba - za njih se na dnu džepa ne može pronaći pišljivih 170.000 kuna. Da, pišljivih, jer taj je iznos za tu spodobu od Države, koju bi moj prijatelj Branko vjerojatno opisao izrazom "Gargantua klasični", zapravo najobičniji - kikiriki.

Umjesto toga, građani su opet, kao i u prevelikom mnoštvu drugih situacija kada sustav zakaže, "deli glave skup". Izrazili su mladi nezadovoljstvo, potpisivale su se peticije, u akciju su bili spremni uključiti se razni poduzetnici...

Naš oskarovski gordijski čvor na kraju su razmrsili mališani iz Čakovca, polaznici tamošnjeg Centra za odgoj i obrazovanje. Oni će izraditi male kipiće i 'Oskar znanja' ipak će biti održan. A trošak cijele manifestacije bit će sveden na, kako prenose mediji, iznos od svega 20.000 kuna. No, kako je to moguće? Na što se onda dosad, svih proteklih godina, trošilo i kome se točno plaćalo tih dodatnih 150.000 kuna?

"Glave skup" nije nužno simptom solidarnosti

I, naposljetku, a možda i najbitnije, je li to rješenje? Je li rješenje da se u ovoj zemlji svi bitni problemi rješavaju izvan sustava? Je li rješenje štete od poplava sanirati stavljanjem "glava skup", je li rješenje cijeli niz zahtjevnih liječenja naših sugrađana financirati stavljanjem "glava skup", je li rješenje spašavati manifestaciju 'Oskar znanja' stavljanjem "glava skup"? Dok je mnogima to simptom društvene solidarnosti, za autora ovih redaka to je simptom rasapa Države. A država bez funkcije postaje nepotrebna država.

S druge strane, na zgarištu Države možda se pojavljuje model koji treba i ubuduće primjenjivati. Jer mališani iz Čakovca izradit će male oskare sigurno s više ljubavi nego što bi to učinio bilo koji Državin priležnik. Možda isti model treba primijeniti i u području kapitalnih investicija, od gradnje autocesta i željezničkih pruga do farbanja tunela. I pritom taj "možda" nije nimalo ironičan "možda".

Istovremeno kako se u javnosti razvijala priča vezana uz Oskar znanja, u Varaždinu je boravio hrvatski premijer Zoran Milanović. Jednako kao i prije nešto više od mjesec dana na dravskom prvomajskom grahu, govorio je o "uvođenju reda" u državi. Mantra je to koju premijer redovito ponavlja, moguće da je već, s obzirom na to koliko mu je važna, ima istetoviranu na ramenu. Ali postoji velik i nepremostiv jaz između plemenitih želja i skromnih mogućnosti. Zato su priče o "uvođenju reda" isprazne i šuplje, a pogotovo u Državi koja je pijana, luda, glupa i, samime time - mrtva.

Najnovije

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.

Najgledaniji video


Vezani članci