Glavni urednik Varaždinskog.hr-a Goran Štimec sjedio je u redakciji pred prijenosnim računalom, na čiju je tipkovnicu odložio Tupperwareovu posudu i iz nje tamanio salatu od kiselica kao što siromašni veleposjednik Levin tamani šči u romanu „Ana Karenjina“.

- Levin nije bio siromašan. Za njega je radilo 40 nadničara. Pokaži mi OPG u našoj županiji koji zapošljava toliko ljudi – pravio se važan svojim poznavanjem književnih klasika i poljoprivredne proizvodnje.

Levin se, bježeći od svoje prošlosti, iz Moskve povukao na seoski posjed, baš kao što se i Štimec razočaran todorićizacijom društva prije nekoliko godina iz centra Varaždina bio povukao na Čudesne vrtove u Biškupcu.

- A ti si zbrisala iz Zagreba jer nitko nije htio čitati tvoje dosadne kolumne o kulturi. Furaš to prezime Kiš kako bi svi mislili da ti je slavni pisac Danilo Kiš bio nešto u rodu, a zapravo si prezime nasljedila od djeda, seljaka koji se dotepel iz varaždinskog zaleđa i imao sreću što se oženio za bogatu Židovku iz grada – napadao me mljackajući kiselice.

Moj urednik taj je dan bio namćor poput Harryja Hallera u „Stepskom vuku“, kojeg je nezadovoljstvo građanskim društvom i tehničkom civilizacijom potaknulo da otkrije svoju vučju prirodu. Naime, prošli su ga tjedan novinski djelatnici diljem županije „ribali“ zato što je objavio moju bezazlenu kolumnu o tučnjavi u kazalištu.

- Još nisi ni faks završila, a pišeš o našim doajenima novinarstva kao da si s njima krave pasla na Kastaliji u Hesseovu kapitalnom djelu „Igra staklenim perlama“ – nastavio je s književnim usporedbama.

- U toj knjizi Hesse je tražio od novinara i ostalih struka da se odreknu samodostatnoga stručnog učenjaštva i da svoja vrata neprekidno otvaraju drugim disciplinama i formama, poput satire, samoironije, gonzo kolumne, fikcionalne kronike... – objasnila sam mu.

- To što ti pišeš je žutilo! To je korov novinarstva! Zvao me Nenad Kumrić Charlie, koji je trebao organizirati Folkofoniju, i rekao da su tvoje kolumne dijelom razlog zašto su odbili kandidaturu Varaždina za europsku prijestolnicu kulture – zelena pjena izlazila mu je iz usta poput one koja nastaje kad bambusovom metlicom miješate prah da biste dobili skupocjeni japanski Macha čaj.

- Sylvain Pasqua, voditelj ureda EPK-a, rekao je da grad s tako ne-kulturnim kolumnisticama nikad neće postati prijestolnica kulture. Ne znaš si ni pelene promijeniti – vikao je dok su poluprožvakani komadići kiselica letjeli po redakciji zaustavljajući se na licima djelatnika.

- Ja barem nisam napunila svoje pelene poput vas u redakciji, kao Shit Monster u filmu „Dogma“.

- Tebe će izbaciti iz garsonijere u Đureku jer nemaš para ni za platiti režije. Završila buš na bregima kod svoje rodbine po dedinoj strani i zarađivala novce samo za vrijeme sezonskih berbi jabuka – zlonamjerno je dobacio kombinirajući književni jezik s dijalektom.

- Pa kad mi za kolumne plaćate samo lajkovima na Fejsbuku. Pitala sam Breljaka kakvu ću isplatu dobiti za prošlu kolumnu i rekao mi je da ću dobiti tri lajka i jedno šeranje – bila sam potištena poput Virginije Woolf kad su joj govorili da pisanje nije posao za žene.

- Tko velikoj umjetnosti teži i s tim je načisto, honorar i vrijednost nisu jedno te isto – citirao je Marko Breljak dio prologa iz drame Franka Wedekinda „Zemaljski duh“, aludirajući na to da sam ja poput glavne junakinje Lulu, koja se probija društvenom ljestvicom uništavajući sebe i druge.

Ide mi na živce kako ljudi koji su gledali tu predstavu izlaze iz kazališta i govore o Lulu: „Hvala Bogu, ja nisam takav, ja sam bolji“, što je najveća laž, a da se kojim slučajem u ovom trenu zapališ i počneš gorjeti, nitko se ne bi udostojao preći ulicu ni da se popiša na tebe, kako je to efektno rekao Val Kilmer u filmu „Krv i sol“.

- Lulu je predstava o ljubavi, ne katoličko-romantičkoj, nego kompletnoj, izravnoj, okrutnoj, bezobraznoj, smrdljivoj i prepunoj svih mogućih sokova ljudskog tijela – citirala sam redatelja Jerneja Lorencija.

- To znači da moramo pravilno spoznati čovjekove suprotnosti, i to najprije kao suprotnosti, a onda kao polovice jednog jedinstva. Tako je i s Lulu i s igrom staklenih perli u tome Hesseovom romanu, isto kao što su i kultura u gradu i smeće na ulazu u grad već postali nedjeljivi jedan od drugog – uključio se u razgovor Hrvoje Selec, koji je svratio do redakcije kako bi nas pozvao da ostavimo cvijet pred vratima Gradske vijećnice.

U 5 do 12 urednik je vilicom pokupio i pojeo posljednje komadiće kiselica, ostavio je samo jednu, koju je rukom izvadio i zataknuo za džep karirane košulje. Zatvorio je Tupperwareovu posudu i krenuli smo prema korzu.

- Sve sretne redakcije nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način – promrmljao je polažući kiselicu na stepenice na ulazu u vijećnicu.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 3.6.2015.