- Sjeo sam na motocikl i odvezao se u Varaždin, grad snobova - napisao je svojedobno Željko Malnar; svjetski putnik, pustolov i putopisac, političar, poglavica, šaman i još štošta, a najširoj javnosti možda najpoznatiji kao voditelj nekadašnjeg kontroverznog televizijskog anti-talkshowa "Nightmare stage".

Teško je oteti se dojmu kako je Malnar tom prigodom više nego precizno detektirao jednu od glavnih osobina ovoga grada i njegovih stanovnika, a možda čak i šireg područja, podjednako vezanog uz lokalitet i mentalitet - samu srž te famozne varaždinštine (ili Varaždinštine).

Između ponosa i snobizma, izvrsnosti i elitizma

Jer Varaždinci ne samo da imaju jedan sasvim poseban odnos prema svome gradu, već gotovo da se u samome zraku koji miluje gradske fasade može osjetiti to ozračje posebnosti Varaždina u odnosu na neke druge, "običnije" i "prozaičnije" sredine. Ozračje je to koje proizlazi iz neprekidnog balansiranja njegovih stanovnika između ponosa i snobizma, izvrsnosti i elitizma.

Nesiguran u ono što želi biti i ono kako želi da ga se doživljava, Varaždin često čini ono što mu se čini najsigurnijim - usidruje se u bogatoj prošlosti. Sadašnjost se ovdje događa slučajno, a budućnost se prepušta samoj sebi.

Niz etiketa s upitnim pokrićem

Brojne nagrade i priznanja, reći će sigurno mnogi, govore sasvim suprotno. Evo, i ovih dana Varaždin je primio jedno priznanje, u javnosti predstavljeno kao iznimno važno, upravo za "komuniciranje svoje vizije razvoja i budućnosti". Piarovski  eksperti prepoznali su Varaždin kao grad koji uspješno spaja "bogato povijesno naslijeđe s modernim tekovinama".

Usprkos tome, ja bih se ipak usudio reći da je i spomenuto priznanje, naziva Vision City, odnosno Grad s vizijom, samo još jedna u nizu etiketa koje je Varaždin lijepio uz svoje ime čim se za to ukazala neka povoljna prilika, a mnoge među tim etiketama imale su poprilično upitno pokriće.

Dogme, klišeji, parole

Neke od tih etiketa imaju gotovo dogmatsku snagu. Primjer za to su sintagme "grad kulture" i "grad bicikala". Zatim slijede dva vječna i nezaobilazna klišeja - "grad baroka" i "grad cvijeća". Ili ona posebno osjetljiva - "grad prijatelj djece". To paradiranje neukusnom samohvalom završava onom sintagmom koja možda najbolje oslikava taj snobizam Varaždinaca koji je Malnar bio tek usputno spomenuo i pritom neoprostivo uvrijedio pojedine stanovnike ovoga grada - "mali Beč".

Sve te parole gotovo se nikada ne propitkuju. Identitet grada toliko je vezan uz njih da se u njih neupitno vjeruje. No, nije li stvarnost ipak pomalo drugačija?

Mali Beč

Naime, takvih "malih Bečeva" u ovome dijelu Europe, od Austrije pa preko ostalih država koje su nekada činile to razmjerno veliko austro-ugarsko carstvo, ima toliko da Varaždin, nažalost, ni po čemu nije osobito poseban.

Varaždin je "grad kulture" bez, praktički do jučer, razrađene kulturne strategije i formiranog Kulturnog vijeća.

Varaždin je "grad bicikala" s potpuno neadekvatnom i više nego manjkavom biciklističkom infrastrukturom.

Varaždin je "grad prijatelj djece" sa cijenom vrtića među najvišima u cijeloj zemlji.

Varaždin je "grad cvijeća" u kojem se stabla obaraju čim stanarima zasmeta graktanje vrana.

Varaždin je "grad baroka", vrijednosti koje sadašnje generacije baštine s gotovo podjednakim "legitimitetom" kao što današnji Grci baštine dostignuća antičke Grčke.

Samo neka je čisto i uredno

I, naposljetku, Varaždin je grad čiji žitelji će gradskim ocima oprostiti sve "nepodopštine", samo ako grad bude uredno pometen, cvjetne gredice uređene, kandelabri izglancani, trgovi popločeni i ako će gradskom jezgrom usred zrele jeseni odzvanjati zvuci kakve ni u primisli nikada ne bi sami odabrali slušati, ali koji ih tijekom tih nekoliko dana ispunjavaju ponosom što su stanovnici baš toga, tako posebnoga, grada.

Dobrodošli u Varaždin, grad snobova! Kada bi taj slogan koristili s ciljem turističke promidžbe i kada bi putnike namjernike na prilaznim cestama u grad dočekivali upravo tom porukom, cijela priča o Varaždinu vjerojatno bi bila daleko intrigantnija u odnosu na ovu postojeću, a istovremeno bi i znatno više bila u suglasju sa stvarnošću.

Skidanje blazirane barokne maske

Stoga, možda je napokon vrijeme da se s lica grada strgne ta blazirana barokna maska, ispod koje se zapravo krije vrelo neisrcpne energije, inspiracije i imaginacije. Ono tek povremeno, valjda po sili nekog prirodnog zakona, izbije na površinu, preplavi nakratko ulice i trgove i zatim ponovno nestane, dok utihnuto varaždinsko središte u večernjim satima počinju izbjegavati čak i najbesprizorniji psi lutalice.

Vrijeme je, čini se, da se taj varaždinski srebrni escajg jednostavno baci u smeće. Možda je aktualna kandidatura za titulu Europske prijestolnice kulture dobra prilika za to. Ali ona je istovremeno i velika opasnost. Jer posljednje što Varaždinu treba je još jedan jalovi orden na reveru, još jedna etiketa bez sadržaja, još jedna parola koja bi Varaždin činila još "posebnijim" nego što je bio dosad.