- Izgledaš kao gnjusna ženska verzija Loua Reeda – rekao mi je zagrebački pisac koji se fura na Michela Houellebecqa kad sam mu rekla da prekidamo vezu jer se selim u Varaždin.

Žene su više seksi i lakše se podaju kad su bespomoćne, u mojem slučaju – nezaposlene. Palio se samo na takve. Govorio je da zapadnjačke žene više nisu upotrebljive, osim kad su submisivne.

Volio me samo submisivnu. Kao da sam Esther iz Houellebecqove „Mogućnosti otoka“. Ponekad bi tražio da, poput Esther, odjenem majicu s Betty Boop i da se u haljinici, bez gaćica, penjem po stepenicama ispred njega.

Rajcalo ga je moje malo dupe, a tako ujedno nije trebao gledati moje Lou Reed lice. Palilo ga je i to što sam Židovka. One su prema općem mišljenju pokorne i poslušne, gotovo kao muslimanke.

Nije me začudilo to što mi je rekao - ružna, gnjusna, gadna, odvratna, ogavna, neugodna - svejedno. Iznenadilo me što me usporedio s Reedom. To je prilično dobra usporedba. Nikad nisam razmišljala o tome.

I Lou i ja smo Židovi, imamo izražene crte lica, odajemo dojam izgužvanosti i nikad ne bismo prodali svoje stavove za nešto trivijalno poput slave.

Razmišljala sam o tome prolazeći pored ruševne sinagoge. Nju je Ivan Mesek zamislio kao nekakav galerijski centar. Bilo je to davno, ne sjećam se više detalja.

Srela sam Meseka u subotu u Šenoinoj ulici. Bojio je kravu u društvu slikara Živka Toplaka.

- To ste drpili Drku?

- Kaj bi. To sam dopelal iz Križevaca – rekao je Toplak.

Bio je tamo i veleposlanik Irske Tim Harrington. U društvu s upicanjenim gradonačelnikom Habušem. Mesek je nosio šanersku kapu. On je tip poput Reeda i mene.

- Ponosan sam i sretan što sam danas u Varaždinu – rekao je Harrington.

- No, je, pogotovo po ovakvom vremenu – netko je rekao ispod glasa, mislim da Mesek.

- Pogle', Timi i ja imamo iste cvikse – smijuljio se Habuš.

- A što se ovdje slavi? – pitala sam.

- Slavi se to što smo predali kandidaturu za europsku prijestolnicu kulture.

- Slavite samo zato što ste predali papire? – primijetila sam.

Habušu se ta moja negativnost spram "najznačijnijeg projekta u povijesti grada" nije posebno svidjela. A veleposlanik se odmah zabrinuo za buraza po cvikama.

- Zašto je Habi tako potuljen? – pitao je Tim.

- Zato što mu dekan FOI-ja ne dopušta da osnuje nadzorni odbor u Tehnološkom parku.

Na tu temu htio se nadovezati i Radelić, pokušavajući izreći nešto o "našim ljudima", ali ga je usred rečenice prekinuo Raymond Rojnik mlatnuvši ga po potiljku knjižicom na kojoj je pisalo „Matching mismatching“.

Nakon toga svi su se pokupili. Samo su Mesek i Toplak, poput zen budista oslobođenih svjetovnih strasti, poslijepodne marljivo bojali kravice.

Šetnja pored sinagoge navela me da u ponedjeljak otiđem na vodotoranj. Rođaci iz Amerike rekli su mi da sam nasljednica stare kuće u Varaždinu, kad su čuli da je Josipović najavio da će se vratiti imovina nasljednicima stradalih u Holokaustu. Pripadala je mojem djedu.

- A kaj bi vi i da dvorce vraćamo potomcima onih koji su v srednjem vijeku ostali bez njih? – pitala me službenica s brčićima.

- Za dom spremna.

- Već nam je puno Židova podneslo zahtjeve, ali skoro niko nije niš dobil – rekla je gladeći brkove.

- Zašto?

- Je pak današnja Hrvatska neje pravna sljednica NDH i nema obveze prema Židovima.

- Ja bih svejedno predala zahtjev.

- Bum vam donesla papere kaj spunite.

Čekajući službenicu s brčićima, razmišljala sam o prvoj rečenici iz Houellebecqove „Mogućnosti otoka“. Dobrodošli u vječni život, prijatelji moji.

Vječni život tamo je opisan kao prava muka. Kao da se nalaziš u telefonskoj govornici nakon smaka svijeta. Možeš obaviti poziva koliko hoćeš, ali ne znaš je li još itko preživio i jesu li tvoji pozivi samo monolozi luđaka.

Ovako se vjerojatno osjećao moj djed u logoru Slana kad je golim rukama odvaljivao hrgavi otočki kamen. Kad čovjek provodi vrijeme koje je potrebno da tko ili što dođe, zaboravi što uopće čeka i na kraju ga dočeka smrt.

Ženska verzija Hitlera nosila mi je obrasce držeći ih kao da su oružje. Čekajući smrt u vodotornju, osjećala sam se kao moj djed pred strijeljanje.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 21.4.2015.