I kako to već biva, u cijeloj toj priči postoji, naravno, jedan veliki problem. Sve bi to bilo divno i krasno da nije jedne nezgodne činjenice koja upada u oko svakom prosječnom konzumentu novinskih elogija...

U slobodno vrijeme, dok se ne obračunava s nepoćudnim novinarima, dok ne sekundira u rušenju demokratski izabrane vlasti i dok u Saboru ne gura zakone koji bi trebali zadovoljiti gargantuovske apetite veteranske populacije, što će ovu državu dugoročno doći glave, u to možete biti uvjereni, Ministarstvo hrvatskih branitelja na čelu s notornim Tomom Medvedom bavi se ekshumacijom, kako kažu, posmrtnih ostataka nevinih žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća.

Možda se nekome, ovako na prvu, neće činiti tako, no riječ je o jednom važnom i hvalevrijednom projektu. Nitko pametan, naime, neće poricati zločine koji su se dogodili u Drugom svjetskom ratu niti će se protiviti tome da sve nevine žrtve budu dostojno sahranjene.

'Nastavit ćemo provoditi istraživanja i ekshumacije ustrajno, ozbiljno i odgovorno u okviru zakonskih procedura i ništa nas u tome neće umoriti', kazao je prije par dana ministar Medved zadovoljan činjenicom da naporan posao koji traje već neko vrijeme permanentno daje konkretne i vidljive rezultate.

Krajem srpnja ekshumirani su tako posmrtni ostaci 25 osoba iz dvije masovne i jedne pojedinačne grobnice u zagrebačkoj Savskoj ulici.

Potom je na Jelenovcu ekshumirano devet osoba. Onda su na Tuškancu ekshumirane još dvadeset i četiri osobe.

Odmah nakon toga započele su pripreme za terenska istraživanja i probna iskapanja u Gračanima. Nema nikakvog razloga sumnjati u to da će se i na toj lokaciji trud na koncu itekako isplatiti. Što više mrtvih, kao da čujem razgovor u Ministarstvu, tim bolje za sve nas.

Istovremeno, ministar javno ističe pozitivan i ohrabrujući rast broja stratišta.

Zatim su prije desetak dana na groblju u Višnjici, u nazočnosti predsjedničinih i premijerovih izaslanika, biskupa Mrzljaka te kompletne lepoglavske političke kreme predvođene gradonačelnikom Marijanom Škvarićem i njegovim zamjenikom Hrvojem Kovačem, uz počasne plotune HV-a i lokalnih kuburaša, pokopani ostaci deset nevinih žrtava stradalih potkraj rata, u svibnju '45.

Samo pet dana nakon toga u Vagancu su uz sve vojne počasti pokopani ostaci 55 žrtava pronađenih i ekshumiranih na Plitvicama i u Rakovici. Pokopu su također prisustvovali izaslanici Pantovčaka i Banskih dvora, lokalni velmože, vojska i policija te predstavnici Generalskog zbora, Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Hrvatskog domobrana.

Ne treba okretati glavu od prošlosti, ali ne kako bismo manipulirali povijesnom istinom u dnevnopolitičke svrhe, već kako bi se prisjetili lekcija koje smo naučili iz tamnog poglavlja naše prošlosti, kazao je u Višnjici neumorni ministar Medved.

Bili su to sustavno planirani, iznimno brutalno zločini, a krivnja stradalih bila je samo u tome što su bili domoljubi, što su voljeli svoj narod i Katoličku crkvu, kazala je pet dana nakon toga u Vagancu izaslanica predsjednice Silvana Oruč Ivuš.

I kako to već biva, u cijeloj toj priči postoji, naravno, jedan veliki problem. Sve bi to bilo divno i krasno da nije jedne nezgodne činjenice koja upada u oko svakom prosječnom konzumentu novinskih elogija. Svih ovih pustih mjeseci i godina koliko se bave ekshumacijama Medvedovi trudbenici s Topalušićkina trga nisu iskopali ni jednog jedinog partizana, ni jedno dijete stradalo od noža Luburićevih koljača, ni jednog civila koji se nije slagao sa zločinačkom poglavnikovom politikom.

Kako je to moguće? Pogotovo ako imamo na umu, citiram, da se utvrđivanju istine pristupa sustavno, institucionalno, koordinirano, pravno i transparentno, sve u svrhu pomirbe u društvu i odgoja mladih naraštaja.

Stvar je u načelu vrlo jednostavna. Takvo što moguće je jedino u državi u kojoj se već godinama uporno stvara narativ koji će na koncu u istu ravan staviti fašizam i antifašizam. Ustaše i partizane. Naše i njihove. Da stvar bude gora, taj narativ ne proklamiraju samo redikuli poput Bujanca ili politički žohari poput Keleminca, nego ga, kako vidimo, još zloćudnije proklamiraju državne i lokalne vlasti.

Što bismo drugo, uostalom, i mogli očekivati u toj Ivkošićevoj državi u kojoj se jasenovački logor smrti predstavlja kao zabavni park, u kojoj se dječji logor u Jastrebarskom naziva domom za ratnu siročad, i u kojoj državna televizija na sam Dan antifašističke borbe emitira dokumentarac o ustaškoj avijaciji?

Ništa osim jeftine falsifikacije povijesti. S jasnim ciljem da falsifikati jednoga dana postanu fakti.

Neumorni Medvedovi kopači, možda vam je sada jasnije, pod zemljom ne traže partizane i antifašiste, nevinu djecu i civile. Njih prvenstveno zanimaju, kako se to sada voli popularno kazati, pripadnici poraženih vojnih formacija. Perverznog li eufemizma.

Jesu li to Japanci, francuski 'petenovci', Talijani ili netko četvrti? Ili su to, primaknite se bliže da nas tkogod ne bi čuo, ipak ustaše? Bit će da su ipak ustaše.

Kaže se, ako je netko bio uvjereni ustaša, ako je ratovao kao ustaša, ako je, na kraju krajeva, i poginuo kao ustaša, onda takav u današnjoj Hrvatskoj ne može biti sahranjen nikako drugačije nego kao … znate već i sami.

Kao ustaša?

Ne, nego kao nevina žrtva.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Varaždinski.hr