Klinci se 'boje ići u školu' pa roditelji za taj strah optužuju zle učitelje. To su oni klinci koji su usavršili nepisanje zadaće i neizvršavanje obveza ili oni koji nisu najsjajniji učenici, a od kojih roditelji očekuju svepetaše, a oni nisu u mogućnosti to ostvariti.
Imaš u školi situaciju. Klinac napravi nešto i učitelj ga
upozori, ili mu da na znanje da je vidio što je dijete napravilo
i da to nije prihvatljivo ponašanje, ili klinac dođe N – ti put
bez zadaće ili pribora. Ili se dogodi bilo kakva nepoželjna
situacija i učitelj opomene učenika. Taj uvrijeđeno ode kući i
kad uvrijeđeno dijete splete priču počinje cirkus.
Što se sve dogodi kad dijete dođe kući iz škole i krene s
optužbama na učitelja da mu je isti govorio ružne riječi, da je
vikao, vrijeđao ga… (dobro tukao ga baš nije,ali zna se zalomiti
da neki klinac i to roditeljima servira)? Roditelji ili bijesni
dojure u školu ne provjeravajući dječje navode ili pak pišu pisma
ljubavna učiteljima, slijepo vjerujući svojim nasljednicima. Jer
njihovo dijete je nepogrešivo, ne može nikada ništa loše
napraviti. Onda pišu pisma. Protestna pisma. Ljutita pisma.
Kako pismo nastane
Početak svakog pisma roditelja učiteljima krije se u dječjoj
bujnoj mašti ili nekoj krivici koja se pred roditeljima želi
sakriti pa se ukamuflira u ogledalo ‘nisam ja nego zla
učiteljica’. Kad bi sve što djeca kod kuće govore o učiteljima
bila istina, dječja pravobraniteljica bi po školama morala
dežurati 24 / 7.
Dakle, dođe dijete kući i kaže da se učitelj XY derao na njega.
OK, možda učitelj i jest povisio glas, ali tanka je granica
između ‘deranja’ i glasnog govorenja, možda u nekim slučajevima
postoji opravdani razlog zašto je neki učitelj u danom
trenutku pojačao decibele
Dođe tako dijete kući, roditeljima koji, eto, NIKAD ne povise
glas na svoje zlato, i optuži učitelja, kaže da ga je strah ići u
školu, pusti koju suzicu (u čemu su klinici fantastični
manipulatori, suze mogu pustiti bilo kada, u bilo kojoj prilici
i/ili situaciji) i roditelj bijesan uzima olovku i piše pismo
učitelju da se više nije usudio ‘derati’ na njegovo dijete.
Moje se dijete boji ići u školu
Ta je najbolja. Najviše se klinci ‘boje ići u školu’ pa roditelji
za taj strah optužuju zle učitelje. To su oni klinci koji su
usavršili nepisanje zadaće i neizvršavanje obveza. ‘Boje se ići u
školu’ i oni koji nisu najsjajniji učenici, oni od kojih
roditelji očekuju svepetaše, a oni nisu u objektivnim, a ni
subjektivnim mogućnostima to ostvariti, ‘boje se ići u školu’ oni
koji redovno svojim ponašanjem izazivaju strpljenje učitelja.
Ali, opet roditelji situaciju ne sagledavaju objektivno, već za
‘dječji strah’ optužuju učitelje te zlotvore koji, eto, mrze
njihovo dijete. To što takvo ‘bojažljivo’ dijete ne pokazuje
ikakve znakove straha u školi nema veze, on je doma mami rekao da
se boji ići u školu. Jer bi možda mogao dobiti jezikovu juhu od
učitelja ako peti dan zaredom zakasni na nastavu. A zla
učiteljica nema razumijevanja za njegov svakodnevni ulazak u
učionicu nakon zvona.
Nemoj mojem djetetu govoriti takve riječi
Ha? Dođe pismo u kojem ljutita majka piše učitelju neka ‘takve
riječi’ ne govori njezinom zlatu. Rečenica: ‘Neću dozvoliti da
takve riječi govorite mojem djetetu!’ Nakon te izjave majke,
učitelju se iznad glave pojavi upitnik kao u crtiću. Plink?! Koje
riječi? Kada? Kako? Kojim povodom? Jesam li ja? Pere li me
teži oblik senilnosti? Dalje piše: ‘dosta mi je ovakvog ponašanja
prema mojem Ivici’. Plink?! Plink?! Kakvog ponašanja? Upitnici se
iznad glave učitelja množe, kao i pitanje ‘što uradih u
nesvjesnosti svojoj?’ ‘Neću dozvoliti da se derete na
njega!’ Plink?! Plink?! Plink?! Opet učitelj prekopava po
memoriji grčevito se pokušavajući sjetiti je li i kad je, ako
jest, povisio glas na mamino zlato.
Ivica se mirno i bezbrižno zabavlja u razredu, ne mijenjajući
ponašanje ni sekunde, ne izgleda ni najmanje uplašeno, nastavlja
sa svim svojim navikama od ranije, a majka piše ljutito ljubavno
pismo da u ljubavi više nismo. Učitelj hoda s upitnicima iznad
glave i strepi kad li će ta majčica odjuriti s optužbama
ravnatelju ili stručnoj službi. I ništa učitelju nije jasno. A da
pitate učenika, ne bi ni njemu bilo jasno što je sve kod kuće
majčici nadrobio pa je ova pukla sa živcima.
Nepismeno pismo
Najčešće su ta ljubavna pisma roditelja učiteljima prepuna
pravopisnih grešaka. Ono, čitaš i dolazi ti uzeti crvenu olovku i
napraviti ispravak i dati ocjenu. Znakovito je da će oni pismeni
roditelji rijetko ili nikad posumnjati u učitelja i neće baš
slijepo vjerovati svojem zlatu. Skloniji su optužbama učitelja i
napadima na njih oni sa sumnjivim pravopisom.
Pa tako od tih veselih ljubavnih pisama roditelja učitelje
ponekad zaboli glava stereo – em zbog sadržaja em zbog pravopisa.
I to piše ‘neznam’, ‘nemogu’ i slično, negaciju zajedno bez
ikakvog srama. Č i Ć su nepoznanice. I još štošta svačega.
Plac revolucija
Ako se jako baš zamjerite ljutitoj majci ta će na sve strane
pričati kako je ‘Horvatica skrenula sa živcima’. Nema susjeda,
rođaka, prijatelja ni poznanika kojem ljutita majka neće
ispričati kako ste nekad bili divan učitelj, ali eto, nešto vam
se dogodilo pa ste naglo skrenuli sa živcima i sad se samo derete
po razredu, vrijeđate učenike i govorite im ružne riječi.
Koga briga što to nije istina? Sočan trač je sočan trač, a
ljutita će majka sve ispričati u maniri “ja to znam jer sam
izravno upućena”. Pa kad ona pobaca sjeme ogovaranja daj se operi
ako možeš. Nema šanse.
Pisma, prijetnje, ucjene
Nekad su učitelji i roditelji ‘bili na istoj strani’. Danas, kad
djeca imaju sve veća prava, roditelji se udružuju s djecom protiv
učitelja, često imajući u svojim optužbama i napadima i
ravnatelje kao saveznike. Ne jedan kolega se do sad žalio kako
ima ili je imao ravnatelja kojem su svi roditelji i svi učenici
bili u pravu, a učitelji u krivu. Roditelji pišu učiteljima
ogorčena pisma (čovječe, kad bi koji učitelj nešto takvo što
roditelji pišu napisao roditeljima, momentalno bi dobio ne jedan
već dva otkaza), prijete inspekcijama, ucjenjuju učitelje.
U svemu često imaju i podršku ravnatelja, što je najtužnije. Pa
tako optuženi i oblaćeni učitelj nema nikakve šanse. Prvo si
kriv, a nisi kriv samo ako dokažeš da nisi kriv, ali učenike u
razredu ne smiješ uzimati kao svjedoke. Ako Marica kaže da si se
derao na nju, nema veze što to nitko u razredu nije čuo, ona je
to rekla i tako mora biti.
U oceanu prosvjetarskih problema, samo još jedan problem više.
Teško rješiv. Pa ti onda budi učitelj.