Poštovanje se ne stječe nasiljem. Poštovanje se stječe položajem u društvu i odnosom društva. Dok god svekoliko društvo za prosvjetare kaže da su neradnici s tri mjeseca godišnjeg i lijepim plaćama, do tada će nas djeca tuči i vrijeđati...

Definitivno bi napokon trebalo osnovati neko društvo za zaštitu učitelja, ili barem neki žuti, narančasti  telefon kome bi se zlostavljani učitelji mogli obratiti. Jer, učitelje danas zlostavlja tko i kako stigne.

Udri gdje stigneš sine

Sadržaj se nastavlja...

Najnovije zlostavljanje je bilo u jednoj srednjoj školi kada je učenik nogom udario profesora vjeronauka. (To što je profesor baš vjeronauka je zapravo totalno nebitno, nije poanta u tome što lik predaje.) Digla se velika prašina, ali u cijeloj prašini sve što se dogodilo bilo je to da je učenik isključen iz škole. Svašta se po portalima na internetu moglo pročitati.

Čak je bilo komentara da je profesor vjerojatno svojim ponašanjem i zaslužio da ga dijete udari (heloooouuuu!?!). Jedan komentar kaže da ne vjeruje da je dijete udarilo profesora bez ikakvog povoda. Ma jel'?! Pa zar će neki, bilo koji povod opravdavati nasrtaj balavca na odraslu osobu, još k tome na nekoga tko bi trebao biti kao neki autoritet? Kažem „kao neki“ jer su učitelji i profesori, zahvaljujući društvu i klimi u društvu, odavno prestali biti ikakav autoritet ikome.

Simpa je i to da piše kako je incidentu prethodio razgovor učenika kod psihologa. Osim što je udario profesora, klinac ga je i verbalno izvrijeđao i odrecitirao hrpu neprimjerenih verbalnih izjava. U moru svakojakih komentara nađe se i poneki realan. Pa tako jedan komentar na jednom od portala zaslužuje pažnju: 'Nije važno o kojem se predmetu radi, činjenica je da dio roditelja uči svoju djecu da nastavnici ne vrijede ništa i ne zaslužuju poštovanje. Kako ih odgajaju tako će im se i vratiti.'. Odavno svi znamo da svako ponašanje djeteta dolazi iz roditeljskog doma.

A da je bilo obrnuto?

Što bi se dogodilo da je učitelj udario učenika? Uf. Na noge bi se digli: plavi telefon, pravobraniteljica za djecu, roditelji, ravnatelj, pedagoška služba od psihologa do pedagoga, svekolika javnost. Profesora bi pohodile kojekakve inspekcije, dobio bi opomenu pred otkaz, ako ne i otkaz, osudila bi ga kompletna javnost.

Ne zagovaram nasilje i apsolutno sam protiv bilo kakvog oblika nasilja. No, sjetimo se samo četrdesetak godina unatrag i škole tada. Sjećam se kako je jedna od učiteljica u mojem razredu postrojila zločeste učenike (čija su tadašnja 'nedjela' bila kamilica prema ovome što dječica sada rade) ispred ploče, svi su morali ispružiti ruke, skupiti prste i tankim štapom bi dobili 'packe' po prstima. Za lakša zlodjela slijedilo je natezanje kosice iznad uha.

Šamar je bio redovan kao 'dobar dan'. Pogotovo ako bi profesor uhvatio kojeg učenika da puši u školskom wc-u.  Nije tada bilo odlazaka psihologu. Bilo je odlazaka u kabinet nastavnika.  Što se je tamo događalo samo nebo zna, jer nitko nikada o tome nije pričao. Ali, 'kabinet' je bio  strah i trepet kad bi se pitalo: 'hoćeš li prestati ili idemo u kabinet?'.

Osim toga, kad bi se nešto dogodilo u školi, učenik bi dobio i kod kuće porciju, roditelji su bili 'na strani' nastavnika, a danas? Danas nije učenik kriv kad dobije jedinicu, kriv je nastavnik. Ne deru se više na djecu već psuju učitelje. Roditelji. I djeca.

Stvara li nasilje poštovanje?

Prije četrdesetak godina učenici su se bojali nastavnika, a danas se nastavnici boje učenika. I njihovih roditelja. Prije četrdesetak godina postojalo je barem nekakvo poštovanje prema nastavnicima, danas nema ni 'P' od ikakvog poštovanja. Ni od strane učenika, a niti od njihovih roditelja.

Da se ponovim: ne zagovaram ja tjelesno kažnjavanje, samo iznosim činjenice. Smatram da je onaj lik s komentarom da roditelji uče djecu da ne poštuju nastavnike apsolutno u pravu. Poštovanje se ne stječe nasiljem. Poštovanje se stječe položajem u društvu i odnosom društva. Dok god svekoliko društvo za prosvjetare kaže da su neradnici s tri mjeseca godišnjeg i lijepim plaćama, do tada će nas djeca tuči i vrijeđati. I točka.

Prekvalifikacija

Slici prosvjetara kao hrpe neradnika koji su niš' koristi pridonose i nespretne izjave političara i njihov odnos prema prosvjeti. Javnost je u zadnje vrijeme uzburkala nespretna i nesretna izjava jednog političara kako bi se nastavnici povijesti, ako budu višak, trebali prekvalificirati u nastavnike informatike, koji su, eto, manjak. Mislim stvarno. Koliko moraš biti ograničen pa da takvo što izjaviš? Ekvivalent toj izjavi bila bi izjava da se veterinar prekvalificira u kirurga. A može se i mesar prekvalificirati u kirurga, slično je, obojica režu. Ili nije?

Lik koji može takvo što izjaviti definitivno nema pojma o prosvjeti, a još je manje cijeni ako mu je 'sve to isto', predavao ti matematiku ili likovni. Ono, pa pedagošku grupu predmeta su svi završili. A djeca ionako ne trebaju puno znati. Što manje znaju, bolji će glasači biti.

OK, političar se kasnije ispričao, ali sumnjam da je shvatio što je prvobitno rekao. Za to vrijeme su prosvjetari iz zezancije maštali o tome u što bi se prekvalificirali. Većina ih je napisala: u političare.

Škola kao šoping centar

U učionice nam upadaju kojekakvi likovi s kojekakvim vježbenicama i polunastavnim dodatnim materijalima i priborom, ometaju nam nastavu i pokušavaju djeci uvaliti razne vježbenice i radne bilježnice sumnjive kvalitete.

Lak način zarade. Napali klince za nešto, obećaj im neki poklon 'made in china' ako kupe vježbenicu i lova kapa. Ma što kapa, pljušti.

Dio ravnatelja ne dozvoljava nahodavanje po učionicama i prodaju po školi. Većina učitelja ne pušta u učionice nasrtljive trgovačke putnike. Dio onih koji ipak puste dosadnjakoviće u učionicu nakon njihova odlaska pokupi listiće za kupovinu od djece. Ali, nađe se ipak i onih koji kupe pa tako ti trgovački putnici ipak nešto i zarade u školama. 

Trebalo bi zakonom zabraniti ulazak tih prodavača  i u škole, ali i u učionice. Ovako sve pada na leđa ravnatelja i nastavnika da se izbore s naivnom dječicom i nasrtljivim trgovačkim putnicima.