U zatucanom društvu poput hrvatskog još je uvijek oportunije biti lopov ili ratni zločinac nego peder.

Politički uzlet Ive Sanadera u ranoj posttuđmanovskoj eri označavao je ujedno i promjenu političke paradigme, odnosno prijelaz iz dotadašnje rigidne autokracije u doba zavodljivog, nacionalizmom ofarbanog populizma.

Taj se populizam lijepo zrcalio u onoj poznatoj Sanaderovoj rečenici kako nikome neće dozvoliti da Hrvatsku voli više od njega.

Sadržaj se nastavlja...

Na vrhuncu moći bio je neupitni vladar ovdašnje političke arene temeljito obrasle u korov, korupciju i kriminal, Augustus i Optimus, cenzor i pučki tribun, konzul i prokonzul, imperator i vrhovni svećenik.

Nešto poput Scorseseova Cicera. Treba prodati državnu firmu? Zovi Sanadera. Koja će predstava igrati u nacionalnom teatru? Zovi Sanadera. Treba li pisati neću ili ne ću? Zovi Sanadera. U Baltazaru nema slobodnog stola? Zovi Sanadera.

Šjor Ivo ekspeditivno je i efikasno rješavao sve probleme. Na prste ruke mogli biste nabrojati one koji tada, pred naletima njegova šarma, nisu dizali noge u zrak.

Nisu mu mogle naštetiti čak ni glasine da je peder. Koliko god se to smatralo, a smatra se i danas, da si ne lažemo, vrlo ozbiljnom falingom. U zatucanom društvu poput hrvatskog još je uvijek oportunije biti lopov ili ratni zločinac nego peder.

Umjerena desnica u njemu je prepoznala načitanog Europejca koji će od Hrvatske napraviti balkanski Luksemburg. Lijevo-liberalne vedete gusto bi i obilno svršavale svaki puta kada bi progovorio dvije, tri riječi na talijanskom ili pak Pupovca pozdravio s Hristos se rodi.

Ivo Sanader povjerovao je u tu priču i uživao je u njoj. I tu su zapravo kola krenula nizbrdo. Od tog trenutka možemo jasno pratiti njegov konačni pad. Jer, kako kažu, parafraziram, nije problem ako Vladimir Šeks povjeruje u to da je genijalni Ivo Sanader, problem je ako u to povjeruje on sam.

Ovih je dana Ivo Sanader nepravomoćno osuđen za ratno profiterstvo. Na teret mu se stavlja da je kao zamjenik ministra vanjskih poslova, prije gotovo četvrt stoljeća, s Hypo bankom dogovarao kredite za kupnju zgrada diplomatskih predstavništva. Pritom je, navodno, toj austrijskoj banci obećao povlašteni položaj na hrvatskom tržištu za što je, opet navodno, uzeo 3,6 milijuna kuna provizije.

Pedantna sutkinja zagrebačkog Županijskog suda izračunala je da bi za taj iznos morao raditi šezdeset i četiri godine.

Sanader dakle nije uzeo novac hrvatskih poreznih obveznika niti je oštetio državni proračun. Novac je uzeo od strane banke, ali je svojim ponašanjem, kaže presuda, u ona huda ratna vremena zloupotrijebio položaj i tako beskrupulozno pridonio destrukciji gospodarskog sustava i srozavanju ugleda države.

Drugim riječima, Ivo Sanader izdao je Hrvatsku. Zbog toga je nepravomoćno kažnjen s dvije i pol godine zatvora.

Nije to mnogo. Zaista nije. Ali ako malo bolje razmislite, vidjet ćete da je to točno onoliko koliko danas vrijedi država koju nikome nije dao voljeti više.