Knjige ne bi trebalo zabranjivati. Ma o čemu one pisale. I što u njima pisalo. Knjige izgrađuju vlastitu svijest, vlastito mišljenje o nečemu. Svaka knjiga, pa i ona gdje piše o masturbaciji i ona gdje se pozdravljaju ustaškim pozdravima, je vrijedna čitanja. A djecu treba usmjeravati i pomoći im da razviju svoj stav i svoje mišljenje. Ma kakvo ono bilo. Samo da ne postanu povodljive ovce...

Došla su neka čudna vremena. Ili se to nama čini. Djeca su drugačija. Mislim, jesu djeca ono, djeca, ali neka su drugačija djeca. Nema ih više u slobodno vrijeme vani okolo zgrada s loptama, nema ih da se igraju lovača, ne možeš pošteno s balkona na djecu galamiti kao što su na nas galamili: 'Idi nabijaj s tom loptom nekud drugdje!' Djeca se, u principu, boje lopte. Gledaju ju kao osmo svjetsko čudo, bacaju je kao da vade vruće njoke, a hvataju kao da im bacaš bombu koja će eksplodirati u rukama ako je uhvate.

Disleksija naša svagdašnja

Sadržaj se nastavlja...

No, nije samo to razlika u djeci nekad i danas. Danas sve više djece treba pomoć logopeda. Tu su razne disleksije, disgrafije, diskalkulije, dis…nešto. Učenik se u četvrtom razredu osnovnjaka bori sa slovima, muca i zamuckuje, teško čita.

Vidiš jadnička da se sav oznoji nakon desetak pročitanih rečenica. Što učitelj može napraviti? Može javiti roditelju da dijete treba tretman kod logopeda. I to je to. Na roditelju je da dijete i odvede logopedu, da ga uredno vodi na vježbe. Ali jao! Lakše upadneš kao zastupnik u Sabor nego nekom logopedu na terapiju (osim ako isti nije privatnik, a ti šuškaš s novčanicama po zraku).

Osim toga, nerijetko roditelj odbija prihvatiti činjenicu da mu dijete ima problem pa jednostavno preporuku učiteljice ignorira. I dijete ne vidi logopeda već se do osmog razreda muči s čitanjem. I dulje.

Svaki razredni odjel u prosjeku ima najmanje jednog dijagnosticiranog disleksičara i jednog disgrafičara, ako ne i više njih. Kao da je moderno imati disleksiju i disgrafiju, ili je najlakše samo ofrlje opaliti dijagnozu pa kom' opanci kom' obojci.

Sve u svemu, djeci kojoj je potrebna pomoć, trebala bi se omogućiti čim prije i čim intenzivnije, što je teško s obzirom na to da nedostaje logopeda, ali opet, ne treba niti olako davati dijagnoze čim netko teže piše ili čita.

U nekom idealnom društvu, u nekoj idealnoj državi, u nekom savršenom sustavu, svaka bi škola imala svog vlastitog logopeda. E taj bi jadničak zaista imao pune ruke posla.

Nalakirani nokti

Među učiteljima na netu se nedavno povela diskusija o tome dozvoljavaju li djevojčicama u osnovnoj školi nalakirane nokte i žvakanje žvaka pod nastavom.
O žvakanju ne treba pretjerano pisati, stvar je opće kulture da na nekim mjestima ne preživaš kao krava, da je ružno vidjeti prežvakavanje dok ti predaješ ili kad s nekim razgovaraš, a on po ustima premeće žvaku.

To je isto toliko nekulturno koliko i govorenje punim ustima za vrijeme jela. Elementarni bon ton.

Ali nalakirani nokti? Uglavnom, liberalniji učitelji dozvoljavaju djevojčicama da imaju nalakirane nokte. Oni malo manje liberalni ne. Neki ne vide ništa sporno u tome da su nokti djevojčica nalakirani, čak ni onih skroz malih u nižim razredima osnovne škole. No je li to baš higijenski? Djeca često grizu nokte. Pa onda izgrizu i taj lak. Pa to onda izgleda totalno neuredno i jako ružno. Sjećam se da smo mi nekad u školi u razredu imali higijeničara koji nam je pregledavao ruke i nokte i ako si imao preduge nokte ili crno pod noktima dobivao bi minus ili crnu točkicu.

Ako bi skupio više crnih točkica visio si na stupu srama, odnosno na oglasnom panou kao netko tko je neuredan. Danas higijeničara po razredima više nema, ali crnih bi točkica itekako puno bilo. Neka svatko sam za sebe odluči je li lijepo vidjeti malo dijete s nalakiranim noktićima, izguljenog laka, ili pak jarko crvenima 'crveni tepih' noktima kao piše prva slova.

Svakodnevne maškare

Još gore od lakiranja noktiju u osnovnoj školi je kad djevojčurak od jedanaest - dvanaest - trinaest godina dođe s kompletnim make - upom u školu. Ono - tuš, sjenilo, puder, rumenilo, ruž. Još ako je prije toga bila kod frizera na pramenovima ili su joj radili ombre, evo djevojčice starletice.

Tko toj djeci krade djetinjstvo? Kad se krene kritizirati američki stil biranja dječjih misica i našminkavanje malenih djevojčica, ne biraju se riječi. Najčešće su u kritiziranju tih američkih nadobudnih mama najglasnije baš one mame čije djevojčice dolaze isto tako našminkane u školu. Tuđe vidimo, svoje ne damo.

Ako se djevojčice baš jako žele oslikavati make - upom, neka se upišu u neku folklornu skupinu. Pa će, em vidjeti svijeta, em raditi nešto korisno, em se šminkati za nastup jer to nošnja zahtijeva.

A uvijek ostaju i maškare i Halloween. Ostale dane neka djeca budu djeca.

Opet o lektiri

Nikad kraja pljuckanja po popisima lektire. Prvo su, određene skupine neupućenih ljudi, na vješala razapinjali lektiru u kojoj se spominju dijelovi tijela, masturbiranje i spolni odnos, a sad je na redu Mali ratni dnevnik u kojem se spominje ustaški pozdrav, inače poluzabranjen, 'Za dom spremni'.

I dok neki učitelji ne žele obrađivati to djelo baš zbog spornog pozdrava, drugi smatraju da je djelo izvanredno i da ga djeca vole. Činjenica jest da današnja djeca u principu ne znaju ništa o pozdravu ZDS, odnosno o njegovoj povijesti, tako da mogu neopterećeni čitati, ali na učiteljima je onda da objasne sporne dijelove na najbolji mogući način.

No! Kako ništa u ovoj državi ne može biti jedinstveno, tako neki ne vide ništa sporno u ZDS, dok drugi smatraju zločinom taj sami pozdrav. Stav o ZDS razlikuje se od učitelja do učitelja. Ovisno o svjetonazorima i / ili pripadnosti određenim društvenim skupinama.

Knjige ne bi trebalo zabranjivati. Ma o čemu one pisale. I što u njima pisalo. Knjige izgrađuju vlastitu svijest, vlastito mišljenje o nečemu. Svaka knjiga, pa i ona gdje piše o masturbaciji i ona gdje se pozdravljaju ustaškim pozdravima, je vrijedna čitanja. A djecu treba usmjeravati i pomoći im da razviju svoj stav i svoje mišljenje. Ma kakvo ono bilo. Samo da ne postanu povodljive ovce.