Grupa Varaždinsko smeće ispunila je svoj prvotni cilj. Postigla je da jedan veliki problem postane vidljiv, da se o njemu javno govori i da ga se, što je dosad u pravilu bio slučaj, ne pomete pod tepih tek tako, nekom jeftinom političkom opsjenom.
U jednom tekstu, objavljenom u knjizi ‘Dvadeseto stoljeće u
retrovizoru’, Dubravka Oraić Tolić esejizira o
odnosu otpada i umjetnosti. Kaže se – kakva kultura, takvo i
smeće.
Antički je svijet bio čist. Grčki su polisi uredno održavani.
Rimska kanalizacija nadaleko je bila poznata kao primjer u koji
se valja ugledati. U skladu s mogućnostima, smeće se odlagalo na
rubovima Carstva.
Za razliku od starog, srednji je vijek bio prljav. Smeće je
zaudaralo po gradskim ulicama, ostavljeno, parafrazirano
homerovski, svinjama i kokošima na gozbu. Cijena toga bila je
visoka, a moneta kojom se plaćala bili su ljudski životi. Kuga i
kolera uzimale su danak.
U četrnaestom stoljeću, i to zahvaljujući kraljevoj naredbi,
Parižani su noćne posude smjeli prazniti kroz prozor, ali samo uz
prethodno upozorenje. Drugim riječima, prije nego što ste
fekalije istovarili s drugog kata na ulicu, morali ste
obavijestiti prolaznike o tome što ste upravo nakanili
učiniti.
Rani novi vijek trudi se ugledati na antiku. Ulice nekih
njemačkih gradova čistile su kurtizane, uz obrazloženje da ih one
ionako koriste više nego ostali. U devetnaestom stoljeću u
Hamburgu bilježimo prvu spalionicu, a u New Yorku prvi pogon za
preradu smeća.
Sve do druge polovice dvadesetog stoljeća smeće je bilo relativno
lako rješiv problem. Otprilike u to vrijeme kreće mučna priča sa
zbrinjavanjem otpada i ta je priča, kao što znamo, u mnogim
sredinama aktualna i danas. U jednoj takvoj, uostalom,
živimo.
Zbog velikih problema sa smećem, Varaždin je u proteklih
petnaestak godina vrlo često nazivan hrvatskim Napuljem. U tih
petnaestak godina na južnom prilazu gradu niknuo je jedan ogromni
bedem strateški raspoređenog baliranog otpada.
Najblaže kazano, zahvaljujući čitavom nizu pogrešnih i
neodgovornih političkih odluka, koje je donosila najprije
Čehokova, a zatim i Habuševa
vlast, na samo nekoliko minuta vožnje od centra grada već
godinama postavljena je tempirana ekološka bomba koja je međutim,
sudeći prema mišljenjima pojedinih stručnjaka, odavno već
eksplodirala.
Sve to vrijeme građani su se davili u smradu poluraspadnutih bala
smeća, a političke su garniture, kako je koja dolazila na vlast,
odgovornost uvijek prebacivale na onu prethodnu. Uvijek je netko
drugi bio kriv.
U zadnjih petnaestak godina gotovo da nije bilo izbora na
lokalnoj razini a da smeće nije nametnuto kao jedna od glavnih
predizbornih tema. Izborne strategije dobrim su se dijelom
temeljile upravo na obećanjima da će problem zbrinjavanja otpada
biti uspješno riješen baš u narednom mandatu. Ako, naravno, ‘oni’
pobijede.
Pa ipak, unatoč svim tim zavodljivim obećanjima i pravoj bujici
genijalnih predizbornih rješenja, bale još uvijek, postojane kano
klisurine, stoje u Brezju.
Prema vlastitoj je pameti, naime, vrlo neodgovorno vjerovati u to
da će problem preko noći riješiti netko tko ga je godinama tako
voljno stvarao. S vremenom se tako razvio i dojam da lijepoj
većini onih što se političkim ambicijama kite zapravo uopće nije
u interesu da se problem s gradskim otpadom riješi. Smeće je
postalo repromaterijal za proizvodnju lokalnih političkih
karijera. Rekli bismo – kakvo smeće, takve i karijere.
Politički će pak otpad uvijek gutati građani. Tako dugo dok se na
koncu i sami ne pretvore u vreće za smeće, baš kao u onoj
artističkoj zamisli Alfreda Hofkunsta.
Čovjekolika vreća za smeće međutim također ima svoju zapremninu.
Nakon što se godinama neodgovorno i lakomisleno puni, tanka kožna
opna puca lakše od najjeftinijeg najlona.
Prve naznake raspadanja postale su vidljive zadnjih nekoliko
tjedana. Primjena novog sustava sakupljanja komunalnog otpada,
koji je stupio na snagu početkom srpnja, rezultirala je i novim
cijenama odvoza. Drastično povećanje računa za odvoz smeća
pokrenulo je napokon i prvi val nešto osjetnijeg građanskog
nezadovoljstva, koje se zasad manifestira prvenstveno u burnim
raspravama na Facebooku, najkonkretnije u grupi
Varaždinsko smeće.
Premda inkoherentne i počesto vrlo nespretno artikulirane, te su
rasprave u suštini vrlo korisne. Neke su se stvari pokušale
učiniti transparentnima, ponuđena su neka rješenja, otvorena su
mnoga pitanja.
Zašto su cijene odvoza duplo porasle? Tko je za to odgovoran?
Jesu li se odluke donosile racionalno i transparentno? Zašto
gradska vlast reagira i predlaže vatrogasne mjere tek nakon
manifestacije građanskog nezadovoljstva? Kako izgleda cjelovita
kalkulacija na temelju koje je određen fiksni dio cijene odvoza i
kojom se matematikom, na kraju krajeva, vodio gradonačelnik Čehok
prije nego što je tu cijenu amenovao?
Odgovor na zadnje pitanje trebat će, izgleda, pričekati još neko
vrijeme, pretpostavljam zato što nikome, ni onima koji su cijenu
predlagali, ni onome koji ju je blagoslovio, nikada nije palo na
pamet da će je ikada ikome trebati pravdati.
Iako je u ovom trenutku prerano za davanje bilo kakvih prognoza,
moglo bi se reći da je grupa koju je otvorio Robert
Borović ispunila svoj prvotni cilj. Postigla je da jedan
veliki problem postane vidljiv, da se o njemu javno govori i da
ga se, što je dosad u pravilu bio slučaj, ne pomete pod tepih tek
tako, nekom jeftinom političkom opsjenom.
Cijela ova priča s varaždinskim smećem, koja traje godinama
predugo, bez ikakve jasne naznake da će uskoro završiti,
višestruko je poučna.
Potvrda je to one stare teze da politička krema, u ovom slučaju
lokalna, o građanima, njihovu mišljenju, pravu i preferencijama
brine tek nekoliko dana i to svake četvrte godine. Vrlo
intenzivno, par dana prije i na sam dan izbora.
Osim toga, ona pokazuje i nešto mnogo strašnije. Da građani
gotovo u pravilu, ne računajući blistave izuzetke, i sami
pristaju na takva pravila igre da ih se nešto pita jednom u
četiri godine, dočim su ostatak vremena spremni na to da
bogobojazno drže jezik za zubima.
Ovdje već možemo govoriti o pomanjkanju demokratske svijesti. U
zrelim, ostvarenim društvima građani su korektiv vlasti i
reagiraju promptno, čim uvide da vlast zastranjuje s puta
čestitosti i pravde. Oni demokraciju, na razne načine, grade iz
dana u dan. U nas pak cijela demokracija stane u jedan jedini
dan. Ujutro od sedam, navečer do sedam, dok se ne zatvore
birališta. Kaže se – kakvo smeće, takva i demokracija.
Promatran onako s juga, odakle pogled puca na svojevrsnu
fortifikaciju izgrađenu od precizno naslaganih bala, Varaždin bi
se danas prije mogao učiniti kao kakav srednjovjekovni
burg nego kao moderni, pitoreskni gradić što se ‘malim
Bečom’ voli zvati. Gradska vlast godinama obilno puni noćne
posude, a zatim ih bez upozorenja istresa po glavama građana.
Građanska šutnja pritom je kao stvorena kulisa za takvu
tragediju.