Dok američki studenti protestiraju protiv Trumpove redukcije ljudskih prava, a francuski protiv zakona o radu, dok studenti u istočnoj Njemačkoj ratuju protiv neonacista, ovdašnja studentarija put u bolju budućnost, kako vidimo, cementira apologijom jednog zločinačkog projekta koji je, usput budi rečeno, neslavno propao prije dvadeset i kusur godina.
Herceg-Bosna naziv je koji se upotrebljavao,
kaže Hrvatska enciklopedija, za cijelu Bosnu i Hercegovinu još od
austrougarske okupacije. Najviše su se njime služili Hrvati.
Slabo zastupljen u svakodnevnom govoru, naziv je imao više
stilsku funkciju u političkim parolama, u pretencioznoj i teško
probavljivoj lirici nacionalnim zanosom opijenih stihoklepaca ili
pak u prigodnim govorima zaboravljenih i ne odveć talentiranih
političara.
Kako danas malotko više mari za Berlinski kongres i aneksiju BiH,
tako i sam naziv Herceg-Bosna danas nosi neko posve drugo
značenje. Ono koje je dobio u prvoj polovici devedesetih godina
prošloga vijeka.
Semiotika nam tu ne ostavlja mnogo manevarskog prostora. Ako,
primjerice, na glavnom gradskom trgu ili na najljepšem stadionu u
državi nacrtate svastiku, malo je onih, ako će ih uopće biti,
koji će u vašem izričaju prepoznati simbol sreće, neolitsko
sunčevo kolo ili nešto treće. Predsjednica republike na travnjaku
će prepoznati pečat Orjune, dok će ostali svijet u tome
prepoznati simbol nacističkog zla.
Kakva je danas simbolika Herceg-Bosne? Kada se kaže Herceg-Bosna,
ne misli se na Zvornik, na
Laktaše ni na Dvojnu Monarhiju,
misli se na dijabolični plan koji je u vidu agresije na susjednu
zemlju pokušala realizirati službena hrvatska politika u prvoj
polovici devedesetih godina.
Ne postoji, naime, nikakva suštinska razlika između
Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i
Hrvatske Republike Herceg-Bosne u BiH.
I jedna i druga išle su za time da se iz susjedne države izdvoji
teritorij koji je druga strana smatrala svojim, a kao
najpodesniji alat, ili ako hoćete najučinkovitije oružje, u toj
nečasnoj raboti pokazalo se etničko čišćenje.
Republika Herceg-Bosna bila je dakle zločinačka u samome startu,
u ideji. Teško je onda bilo očekivati da ista takva ne bude i u
samoj izvedbi.
Ovo bi, priznajem, nekima moglo zazvučati prilično grubo. Kao
subjektivni dojam jednog zločestog skribenta. Potražimo stoga
pomoć stručnjaka specijaliziranih za ovakva pitanja.
Politički je cilj Franje Tuđmana, Gojka Šuška i
Janka Bobetka bio formirati hrvatski entitet u
granicama Banovine Hrvatske iz 1939. i
podijeliti BiH između Hrvatske i
Srbije.
Radi ostvarenja tog cilja formiran je udruženi zločinački pothvat
čiji su članovi bili ljudi iz političkog i vojnog vrha Hrvatske i
Herceg-Bosne (osuđena šestorka predvođena
Prlićem i Praljkom).
Njihov zločinački cilj bio je uspostavljanje hrvatske dominacije
putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva, a taj je cilj
proveden upotrebom političkog i vojnog aparata Herceg-Bosne, uz
direktnu intervenciju HV-a.
Zbog toga, kao i zbog postojanja opće kontrole nad
Hrvatskim vijećem obrane i vlastima
Herceg-Bosne, hrvatsko-bošnjački sukob imao je međunarodni
karakter, tj. Hrvatska je bila agresor u BiH.
Ovako su dakle hrvatsku ulogu u ratu u BiH vidjeli suci
Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na
prostoru bivše Jugoslavije. Znam, reći ćete haški je
tribunal nevjerodostojan, a njegove su odluke diskutabilne.
Znači li to međutim da su diskutabilne i one odluke po kojima
najgori ratni zločinci ispadaju Milan Martić, Vujadin
Popović, Zdravko Tolimir ili Ljubiša
Beara? Ili je možda diskutabilna ona odluka kojom je
Ante Gotovina proglašen nevinim?
Teško je danas pronaći makar jedan zdravorazumski način da se ovu
separatističku tvorevinu ekskulpira od opačina počinjenih u njeno
ime, i to iz jednostavnog razloga što im je ona bila oficijelni
razlog.
Proglašena u studenom ’91. kao zajednica općina, Herceg-Bosna
državne atribute dobiva u kolovozu ’93., nakon što je
objelodanjen Owen-Stoltenbergov plan koji je
predviđao tri jedinice unutar BiH. I premda je njen značaj slabio
nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma,
definitivno je raspuštena tek 1996. godine.
U državno-pravnom smislu Herceg-Bosna je, znači, relikt
prošlosti. Uzalud ćete je tražiti na karti svijeta. U
emocionalnom smislu ona međutim još uvijek živi u petparačkim
stihovima Marka Perkovića, u mokrim snovima
‘habenostalgičara’, ali i u srcima ‘herceg-bosanskih’ studenata
koji su svoje mjesto pod suncem odlučili potražiti daleko od
zavičaja. Evo, recimo, u Varaždinu.
Tako je prije koji dan, s ciljem poboljšanja kulturnog i
društvenog života mladih u gradu te organiziranja zabava,
humanitarnih akcija i tribina, osnovana Udruga studenata
Herceg-Bosne u Varaždinu.
Plemenito je to, ne kažem, zabava, humanitarne akcije, tribine,
ali otkud, pobogu, Herceg-Bosna? Što mora biti u čovjekovoj glavi
– pa još k tome mladoj, studentskoj, ajde da je riječ o ćelavoj
glavi kakvog olinjalog kabadahije što je početkom devedesetih s
kalašnjikovom u rukama čuvao poredak na kapiji konclogora u
Dretelju, pa sada snatri o nekim boljim, ljepšim
i nepovratno prošlim vremenima – da potkraj 2018. godine, i to ne
u Grudama, Čitluku ili, jebiga, barem u
Imotskom, nego, eto, u dalekom Varaždinu, udrugu
naziva imenom propale Tuđmanove i Prlićeve kvazidržavice?
Vjerojatno ništa.
Da parafraziram starog Broza, država koja ima
ovakvu mladost ne treba brinuti za svoju nečasnu prošlost.
Čudna je ta današnja omladina. Dok američki studenti protestiraju
protiv Trumpove redukcije ljudskih prava, a
francuski protiv zakona o radu, dok studenti u istočnoj Njemačkoj
ratuju protiv neonacista, ovdašnja studentarija, sama pamet,
savjest i avangarda društva, put u bolju budućnost, kako vidimo,
cementira apologijom jednog zločinačkog projekta koji je, usput
budi rečeno, neslavno propao prije dvadeset i kusur godina. Davno
prije nego što je generacija današnjih brucoša uopće bila rođena.
Kako to, pita se onda onaj znatiželjni Vojko V u
vama. Odgovor je, bojim se, upravo bolno jednostavan. Problem
nije u studentima, nego u vašim prevelikim očekivanjima. Studenti
su ipak samo slika društva u kojem žive. Ništa bolji, ništa gori.
Dezorijentirano društvo proizvodi dezorijentirane studente.
Osim toga, godinama zaglupljivana i dresirana mladež san je baš
svake vlasti. Kako nacionalne, tako i one lokalne. Indoktrinirani
studenti, lišeni bilo kakvog kritičkog stava, garancija su mira u
kojem će vladati.
Ne čudi stoga što je party organiziran povodom osnivanja
Udruge studenata Herceg-Bosne u Varaždinu, uz prigodne čestitke i
javno iskazano oduševljenje zajedništvom i energijom, svojim
prisustvom uveličala lokalna politička krema predvođena
predsjednikom Gradskog vijeća Damirom Habijanom
i dogradonačelnikom Zlatanom Avarom.
Što bi se reklo, vlast koja ima ovakvu mladost ne treba brinuti
za svoju budućnost.