Kakav god bio, možda nevelik brojem sudionika, možda nedovoljno artikuliran u smislu zahtjeva, sasvim je sigurno da je ovaj mirni prosvjed dobrano potresao u zadnje vrijeme ionako živu lokalnu društveno-političku scenu.
Vikend koji je za nama obilježili su građanski prosvjedi diljem
Europe.
U Francuskoj, već osmi tjedan zaredom, ‘Žuti prsluci’
demonstrirali su protiv politike predsjednika Emmanuela Macrona.
U Budimpešti oporbene su stranke i građanske udruge organizirale
prosvjed protiv autoritarnog vladanja konzervativnog nacionalista
Viktora Orbana.
Više tisuća ljudi okupilo se i na beogradskim ulicama
prosvjedujući, kako kažu, protiv latentne diktature i samovolje
predsjednika Aleksandra Vučića. Val nezadovoljstva zapljusnuo je
nakon toga i Novi Sad i Kragujevac.
Istovremeno, u Banjoj je Luci nastavljen masovni prosvjed zbog
nerazjašnjenog ubojstva Davida Dragičevića.
Ipak, pažnju ovdašnje javnosti – prvenstveno lokalne,
varaždinske, a zatim i šire budući da su vijest prenijele, ako
sam dobro popratio, sve televizije s nacionalnom koncesijom, kao
i prijestolnička štampa – zaokupio je subotnji građanski
prosvjed u Varaždinu, gdje se pred Gradskom vijećnicom
okupilo dvjestotinjak građana nezadovoljnih načinom na koji se
upravlja gradom.
Iako je u prvi plan, kao povod okupljanju, stavljen
problem drastičnog povećanja cijena zbrinjavanja
komunalnog otpada, teško se oteti dojmu da je smeće
poslužilo tek kao pogonsko gorivo za iskazivanje jednog
općenitog nezadovoljstva politikom koju provodi
gradonačelnik Ivan Čehok sa svojim najbližim
suradnicima.
Kakav god bio, možda nevelik brojem sudionika, možda nedovoljno
artikuliran u smislu zahtjeva, sasvim je sigurno da je ovaj mirni
prosvjed dobrano potresao u zadnje vrijeme ionako živu lokalnu
društveno-političku scenu.
Danima poslije, pogotovo među svijetom koji živi na Mreži i
gerilski ratuje na društvenim platformama, još uvijek traju
rasprave o prirodi samog prosvjeda i o stvarnim namjerama
organizatora, ali sama činjenica da će subotnje okupljanje na
Korzu još neko vrijeme biti gradska tema broj jedan, unatoč tome
što gradonačelnik i njegova kamarila pokušavaju bagatelizirati
njegov značaj, sugerira da je prosvjed ostvario svoj cilj.
Čak i ako spadate među one koji zaziru od mase, poput potpisnika
ovih redaka, ili vam možda, iz tko zna kojeg razloga, nisu bliska
ni prihvatljiva razmišljanja organizatora prosvjeda, jasno je da
je subotnje okupljanje građana interesantno i važno iz nekoliko
razloga.
Prvo, neki od organizatora prosvjeda, po njihovim vlastitim
riječima, još jučer su bili uvjereni Čehokovi glasači. Iako je
riječ o već viđenom fenomenu, ovakav obrat uvijek je vrlo
indikativan.
Drugo, činjenica da gradonačelnik Čehok zadnjih mjeseci samome
sebi skače u usta dovijajući se kako građanima objasniti na
temelju koje je matematike određen fiksni dio cijene odvoza budi
sumnju u to da su neke stvari ipak odrađene
netransparentno.
Treće, građanski prosvjedi predstavljaju jedan oblik komunikacije
i pokazatelj su demokratske zrelosti društva.
Činjenica da gradonačelnik, a sudeći po nekim informacijama još
više ljudi iz njemu bliskih krugova – bilo da su na rukovodećim
pozicijama u gradskim tvrtkama, bilo da mu čuvaju leđa
eksploatirajući njegov politički lik i djelo na društvenim
mrežama – od kojih se on nakon reakcije urednika ovoga portala
prekasno distancirao, prosvjednike pokušavaju diskvalificirati na
osobnoj razini, nazivajući ih nesposobnima i autističnima, što je
još uvijek blaži način, teži je svakako latentni pritisak na
njihove poslodavce, čime se nedopustivo zadire u pitanje tuđe
egzistencije, pokazuje, ispravite me ako griješim, da mentalni
sklopovi politički i operativno najodgovornijih ljudi u ovome
gradu još uvijek ne korespondiraju s principima demokratskog
uređenja, nego predstavljaju atavizam jednopartijskog sistema.
Četvrto, u Varaždinu, kao, uostalom, i u ostatku države, postalo
je gotovo nezamislivo da ljudi izazvani bilo kojim razlogom,
aferom ili nesrećom izađu na ulice.
Poslovično nezainteresirani Hrvati, skloni šankerskom
filozofiranju, gromoglasno su prešutjeli sva zla i sve ‘najezde
skakavaca’ koje su ovu zemlju spopale u zadnjih tridesetak
godina.
Peto, naravno ne i najmanje važno, i od najgorih, neartikuliranih
prosvjeda, kako je znao reći znameniti Mirko
Kovač, gora je šutnja, trpljenje, poslušnost. Protesti
su dobri čak i kada propadnu.