'Znanstvena istraživanja dosljedno ukazuju da je dječja okrutnost prema životinjama prvi znak za uzbunu kada je u pitanju mogući razvitak delinkventnog, nasilnog i zločinačkog ponašanja.'

Djeca vole životinje. To je činjenica. Što su djeca manja, to više vole psiće i mačkice, labudove i hrčke i ostalu živinčad. Roditelji se često susreću s dječjim molbama da im se nabavi kakav kućni ljubimac. Ne zato što djeca imaju žarku želju da se brinu o životinji, već stoga što djeca životinje doživljavaju kao igračke. Naravno, roditelji su nadležni da životinjica zaista ne postane igračka djetetu.

Dan kućnih ljubimaca

U nekim se školama i nekim razredima organizira Dan kućnih ljubimaca. Toga dana djeca donose u školu svoje kućne ljubimce pa se u razredu koji je organizirao takvo životinjsko okupljanje mogu vidjeti hrčci, zamorci, razne papige i kanarinci, kornjače, zečići, čak i poneki pas posjeti školu.

Mačku još nitko nije doveo jer si mačke takvo poniženje ne dozvoljavaju. I onda su taj dan kućni ljubimci zajedno s djecom u učionici. To je jako simpatično, ali razmišlja li itko kako se jadne životinje osjećaju istrgnute iz svojih uobičajenih obitavališta i okružene mirisima drugih, njima nepoznatih, životinja?

Što kad štene naraste u zvijer od psa?

Dakle, dijete poželi psića i roditelji mu udovolje. Dobije igračku. Kako dijete ne zna (ili ne želi) brinuti o životinji, kad psić naraste u veliku zvijer i više nije slatka mala igračkica, puno puta se dogodi da bude jednostavno izbačen na ulicu. Roditelji nemaju vremena brinuti o psu, a dijete ne može. Isto je i s macama. Mačiće djeca još i mogu navlačiti po rukama, ali čim mače malo naraste na svaki pokušaj navlačenja poteći će potoci dječje krvi.

Mačke se ne daju natezati i rastezati. Najmanja je briga s raznim mini životinjicama u kavezima. Daš im hrane, tu i tamo očistiš kavez i voila, dijete ima kućnog ljubimca. Makar i najčešće zaboravljenog. 

Okrutnost prema životinjama

Suprotno od djece koja vole životinje i nježna su i pažljiva prema istima, gdjekad se u novinama mogu pročitati i naslovi o tome kako su djeca, maloljetnici mučili životinje. Dječja okrutnost prema životinjama može se manifestirati i kao čupanje nožica bubi ili sjedanje na štene. I gnječenje puža nogom je zlostavljanje životinje. 

Teško je shvatiti zašto bi ijedno dijete zlostavljalo neku životinju. Čitamo tako u jednom članku na internetu kako je dijete uzelo mače za rep i dok je mače cvililo i skičalo od bolova, klinac je uokolo vrtio mače sveudilj ga držeći  za repić. Ili, petogodišnji dječak je uporno trubio svom psu u uho i veselo se smijao očitoj boli životinje.

Pišu novine i o desetogodišnjem dječaku koji je držao upaljeni upaljač ispod šapica svojeg zamorca. Neki će se sjetiti i videa koji je svojevremeno kružio internetom, djevojke, tinejdžerice kako baca mačiće u rijeku, vitlajući svakim mačićem kao da je vreća,  pritom se veselo smijući i gledajući prema kameri s osmijehom od uha do uha, lica punog zadovoljstva. 

Znanstvena istraživanja dosljedno ukazuju da je dječja okrutnost prema životinjama prvi znak za uzbunu kada je u pitanju mogući razvitak delinkventnog, nasilnog i zločinačkog ponašanja.

Činjenica je da se u gotovo svim zločinačkim profilima može naći navod o okrutnosti prema životinjama (izvor: skolegijum.ba). Djeca koja zlostavljaju životinje su najčešće svjedoci zlostavljanja u obitelji ili su ga sama doživjela.

Postoji više razloga i pobuda zbog kojih djeca zlostavljaju životinje: znatiželja ili istraživanje, pritisak vršnjaka, radi boljeg raspoloženja, prisilno zlostavljanje, identifikacija djeteta sa svojim zlostavljačem, fobije od životinja, imitacija, priprema za međuljudsko nasilje, sredstvo za emotivno zlostavljanje itd.

Zlostavljanje malih životinja kao što su mačke, psi ili zamorci, obično znači potrebu djeteta za dominacijom i kontrolom.

Ipak, nije baš svaki nasilni čin počinjen nad životinjom znak da će počinitelj postati manijak sa ubilačkim nagonima. Kod  male djece, koja su po prirodi razigrana i znatiželjna te to zlostavljanje može dovesti do neprijatnih iskustava po njihove kućne ljubimce, potpuno  je u redu s vremena na vrijeme prijeći preko djetetove loše procjene situacije i nastaviti sa podučavanjem humanom ophođenju prema životinjama, kažu stručnjaci.

Bilo kako bilo, zatvaranje kućnog ljubimca unutar veoma uskog prostora, nasilne reakcije i istresanje na ljubimcima zbog svađe s roditeljima, uživanje u pogledu na životinjsku patnju - sve su to alarmantni znakovi koji ukazuju na potrebu za stručnom intervencijom.

Kako dobiti posao u školi

Postoje deficitarni učitelji i profesori. To su oni koji su završili teške fakultete pa im se ne trati vrijeme u nastavi za male novce i puno maltretiranja i stresa. Tako je za pojedine predmete  gotovo pa nemoguće naći učitelje i profesore. Na natječaje se ne javlja nitko, a ako netko i dođe raditi u školu pobjegne iz nje čim se ukaže prilika za bolji i lakši posao. 

Međutim, učitelja razredne nastave ima kao korova. Svake godine nekoliko fakulteta u Hrvatskoj  izbaci nekoliko stotina magistra primarne edukacije, a još se nisu zaposlili niti svi diplomirani učitelji razredne nastave od prije desetak godina.

Učiteljice koje rade čekaju mirovinu koja im je sve dalja i dalja. Nekada, u mračno doba, u mirovinu se išlo s 55 navršenih godina života i 30 godina staža (žene).

Mladi su tada još i imali kakvu takvu šansu dobiti posao kao učitelji razredne nastave. Nepisano je pravilo bilo da se prvo odradi nekoliko godina u nekoj seoskoj školi, a zatim si dolazio na red da dobiješ posao u gradu.

Danas tog pravila nema. Radiš ako dobiješ posao i na vrhu planine, sretan da si se uopće dočepao posla.

Najteže je onima koji a) nemaju nikakvu vezu s ravnateljem škole u kojoj se natječu za radno mjesto učitelja RN jer se zna da je ravnatelj alfa i omega kod primanja radnika na posao i b) nitko im u obitelji nije bio branitelj. Ukoliko vam je otac / majka / brat / sestra bio branitelj, veza s ravnateljem vam uopće nije potrebna.

Samo u molbi napišete da vam je otac branitelj i socijalni slučaj i posao je vaš, mada na isto radno mjesto pretendira troje učitelja koji u toj školi vise na svim mogućim zamjenama već desetak godina. Socijalni slučaj onda dolazi u školu s dva auta, svaki dan s drugim i svakodnevno mijenja garderobu. 

Ako vam je pak veza ravnatelj, dovoljno je da ste susjedi u zgradi, srećete se u pekarnici i cvilite kako uzalud tražite posao već godinama. Ili možete biti iz istog sela kao ravnatelj. Pa ćete putovati na posao u grad dok pretendenti na isto radno mjesto sjede kod kuće nekoliko brojeva niže niz ulicu gdje se nalazi škola, samo zato što nemaju vezu s ravnateljem. 

Ima još tih caka kako dobiti posao u RN u školi, ali meni je zanimljivije kako otići u mirovinu. Ipak sam ja teta u poodmaklim godinama.