PIŠE: GORDANA FODER

Djeca i životinje

'Znanstvena istraživanja dosljedno ukazuju da je dječja okrutnost prema životinjama prvi znak za uzbunu kada je u pitanju mogući razvitak delinkventnog, nasilnog i zločinačkog ponašanja.'

Djeca vole životinje. To je činjenica. Što su djeca manja, to
više vole psiće i mačkice, labudove i hrčke i ostalu živinčad.
Roditelji se često susreću s dječjim molbama da im se nabavi
kakav kućni ljubimac. Ne zato što djeca imaju žarku želju da se
brinu o životinji, već stoga što djeca životinje doživljavaju kao
igračke. Naravno, roditelji su nadležni da životinjica zaista ne
postane igračka djetetu.

Dan kućnih ljubimaca

U nekim se školama i nekim razredima organizira Dan kućnih
ljubimaca. Toga dana djeca donose u školu svoje kućne ljubimce pa
se u razredu koji je organizirao takvo životinjsko
okupljanje mogu vidjeti hrčci, zamorci, razne papige i
kanarinci, kornjače, zečići, čak i poneki pas posjeti školu.

Mačku još nitko nije doveo jer si mačke takvo poniženje ne
dozvoljavaju. I onda su taj dan kućni ljubimci zajedno s djecom u
učionici. To je jako simpatično, ali razmišlja li itko kako se
jadne životinje osjećaju istrgnute iz svojih uobičajenih
obitavališta i okružene mirisima drugih, njima nepoznatih,
životinja?

Što kad štene naraste u zvijer od psa?

Dakle, dijete poželi psića i roditelji mu udovolje. Dobije
igračku. Kako dijete ne zna (ili ne želi) brinuti o životinji,
kad psić naraste u veliku zvijer i više nije slatka mala
igračkica, puno puta se dogodi da bude jednostavno izbačen na
ulicu. Roditelji nemaju vremena brinuti o psu, a dijete ne može.
Isto je i s macama. Mačiće djeca još i mogu navlačiti po rukama,
ali čim mače malo naraste na svaki pokušaj navlačenja poteći će
potoci dječje krvi.

Mačke se ne daju natezati i rastezati. Najmanja je briga s raznim
mini životinjicama u kavezima. Daš im hrane, tu i tamo očistiš
kavez i voila, dijete ima kućnog ljubimca. Makar i najčešće
zaboravljenog. 

Okrutnost prema životinjama

Suprotno od djece koja vole životinje i nježna su i pažljiva
prema istima, gdjekad se u novinama mogu pročitati i naslovi o
tome kako su djeca, maloljetnici mučili životinje. Dječja
okrutnost prema životinjama može se manifestirati i kao čupanje
nožica bubi ili sjedanje na štene. I gnječenje puža nogom je
zlostavljanje životinje. 

Teško je shvatiti zašto bi ijedno dijete zlostavljalo neku
životinju. Čitamo tako u jednom članku na internetu kako je
dijete uzelo mače za rep i dok je mače cvililo i skičalo od
bolova, klinac je uokolo vrtio mače sveudilj ga držeći  za
repić. Ili, petogodišnji dječak je uporno trubio svom psu u uho i
veselo se smijao očitoj boli životinje.

Pišu novine i o desetogodišnjem dječaku koji je držao upaljeni
upaljač ispod šapica svojeg zamorca. Neki će se sjetiti i videa
koji je svojevremeno kružio internetom, djevojke, tinejdžerice
kako baca mačiće u rijeku, vitlajući svakim mačićem kao da je
vreća,  pritom se veselo smijući i gledajući prema kameri s
osmijehom od uha do uha, lica punog zadovoljstva. 

Znanstvena istraživanja dosljedno ukazuju da je dječja okrutnost
prema životinjama prvi znak za uzbunu kada je u pitanju mogući
razvitak delinkventnog, nasilnog i zločinačkog ponašanja.

Činjenica je da se u gotovo svim zločinačkim profilima može naći
navod o okrutnosti prema životinjama (izvor: skolegijum.ba).
Djeca koja zlostavljaju životinje su najčešće svjedoci
zlostavljanja u obitelji ili su ga sama doživjela.

Postoji više razloga i pobuda zbog kojih djeca zlostavljaju
životinje: znatiželja ili istraživanje, pritisak vršnjaka, radi
boljeg raspoloženja, prisilno zlostavljanje, identifikacija
djeteta sa svojim zlostavljačem, fobije od životinja, imitacija,
priprema za međuljudsko nasilje, sredstvo za emotivno
zlostavljanje itd.

Zlostavljanje malih životinja kao što su mačke, psi ili zamorci,
obično znači potrebu djeteta za dominacijom i kontrolom.

Ipak, nije baš svaki nasilni čin počinjen nad životinjom znak da
će počinitelj postati manijak sa ubilačkim nagonima. Kod 
male djece, koja su po prirodi razigrana i znatiželjna te to
zlostavljanje može dovesti do neprijatnih iskustava po njihove
kućne ljubimce, potpuno  je u redu s vremena na vrijeme
prijeći preko djetetove loše procjene situacije i nastaviti sa
podučavanjem humanom ophođenju prema životinjama, kažu
stručnjaci.

Bilo kako bilo, zatvaranje kućnog ljubimca unutar veoma uskog
prostora, nasilne reakcije i istresanje na ljubimcima zbog svađe
s roditeljima, uživanje u pogledu na životinjsku patnju – sve su
to alarmantni znakovi koji ukazuju na potrebu za stručnom
intervencijom.

Kako dobiti posao u školi

Postoje deficitarni učitelji i profesori. To su oni koji su
završili teške fakultete pa im se ne trati vrijeme u nastavi za
male novce i puno maltretiranja i stresa. Tako je za pojedine
predmete  gotovo pa nemoguće naći učitelje i profesore. Na
natječaje se ne javlja nitko, a ako netko i dođe raditi u školu
pobjegne iz nje čim se ukaže prilika za bolji i lakši
posao. 

Međutim, učitelja razredne nastave ima kao korova. Svake godine
nekoliko fakulteta u Hrvatskoj  izbaci nekoliko stotina
magistra primarne edukacije, a još se nisu zaposlili niti svi
diplomirani učitelji razredne nastave od prije desetak godina.

Učiteljice koje rade čekaju mirovinu koja im je sve dalja i
dalja. Nekada, u mračno doba, u mirovinu se išlo s 55 navršenih
godina života i 30 godina staža (žene).

Mladi su tada još i imali kakvu takvu šansu dobiti posao kao
učitelji razredne nastave. Nepisano je pravilo bilo da se prvo
odradi nekoliko godina u nekoj seoskoj školi, a zatim si dolazio
na red da dobiješ posao u gradu.

Danas tog pravila nema. Radiš ako dobiješ posao i na vrhu
planine, sretan da si se uopće dočepao posla.

Najteže je onima koji a) nemaju nikakvu vezu s ravnateljem škole
u kojoj se natječu za radno mjesto učitelja RN jer se zna da je
ravnatelj alfa i omega kod primanja radnika na posao i b) nitko
im u obitelji nije bio branitelj. Ukoliko vam je otac / majka /
brat / sestra bio branitelj, veza s ravnateljem vam uopće nije
potrebna.

Samo u molbi napišete da vam je otac branitelj i socijalni slučaj
i posao je vaš, mada na isto radno mjesto pretendira troje
učitelja koji u toj školi vise na svim mogućim zamjenama već
desetak godina. Socijalni slučaj onda dolazi u školu s dva auta,
svaki dan s drugim i svakodnevno mijenja garderobu. 

Ako vam je pak veza ravnatelj, dovoljno je da ste susjedi u
zgradi, srećete se u pekarnici i cvilite kako uzalud tražite
posao već godinama. Ili možete biti iz istog sela kao ravnatelj.
Pa ćete putovati na posao u grad dok pretendenti na isto radno
mjesto sjede kod kuće nekoliko brojeva niže niz ulicu gdje se
nalazi škola, samo zato što nemaju vezu s ravnateljem. 

Ima još tih caka kako dobiti posao u RN u školi, ali meni je
zanimljivije kako otići u mirovinu. Ipak sam ja teta u poodmaklim
godinama. 

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije