PIŠE: GORDANA FODER

Vesele dogodovštine vezane uz školu

'Žena helikopter očito ne razumije da ne dobiva ona tu zadaću, nego njezino dijete i neka pusti dijete da se čeliči, da samo odradi zadatak kako zna i umije. Pa ne mora uvijek dobiti ocjenu odličan.'

Svašta se zanimljivoga u školama događa. I van škola, a vezano uz
škole. Školstvo je neiscrpan izvor kojekakvih događaja i
doživljaja. 

Dosadno mi je

Slijedi jedna priča iz prakse. Radi se o jednom četvrtom razredu,
u jednoj sasvim običnoj osnovnoj školi, o jednom totalno
prosječnom, rekli bi ‘običnom’ dječaku. 
Bio je ponedjeljak. Prije prvog sata ujutro, svi dječaci iz
razreda su se igrali ispred ploče osim NJEGA. ON je sjedio u
svojoj klupi. Sam. Sjedio je podbočivši glavu o jednu ruku s
izrazom ljutite sove na licu. OK, pomislila je učiteljica da se
malcu još spava. 

I cijeli prvi sat nastave sjedio je lica podbočena o dva dlana i
zureći u prazno, totalno odsutan za sve što se na satu događalo.
I dok su svi ostali učenici sudjelovali u aktivnostima, ON je
rezignirano buljio pred sebe pokazujući izrazom na licu da mrzi i
sebe i cijeli svijet. 

Sljedeći odmor, poza je prešla u pozu razočaranog vrapca, opet
podbočen o dlan jedne ruke, napućenih usana, spreman da brizne u
plač. Ništa se promijenilo nije niti pod drugim satom nastave.
Kao da ga je netko prikovao za taj stolac od trena kad je došao u
školu. Jedina reakcija bila je kad su ga tijekom diskusije na
satu upitali kada je bio jako sretan pa je ozaren i sa
sjetom rekao da mu je najsretniji trenutak u životu bio kad je
dobio plejku (play station za neupućene). 

I tako je ON vegetirao do velikog odmora kad ga je učiteljica,
već zabrinuta da djetetu možda nije loše, da se ne osjeća dobro,
pitala što mu je. Možda se posvađao s prijateljima u razredu.
Možda ga nešto boli. Možda se kod kuće nešto dogodilo da se
dijete tako utučeno ponaša. Može biti tisuću razloga zašto dijete
samo sjedi i gleda izgubljenim pogledom žalosnog leptira. 

NJEGOV odgovor ostavio je učiteljicu bez teksta. Odgovorio je,
naime,: ‘Dosadno mi je.’ Kako, molim? U školi, pod odmorima
s drugim učenicima, pod nastavom, za vrijeme rada, NJEMU je
dosadno??? Drži se kao da su sve kiše svijeta pale na NJEGA zato
što mu je dosadno? Na pitanje što bi radio da je kod kuće, a ne u
školi, ozaren odgovara: ‘Igrao bi se na plejki.’. Pametnom
dosta. 

Zaista je bezosjećajno gnjaviti djecu sa školom kad se kod kuće
mogu mirno igrati na play stationu. Tko je vidio ići u školu,
družiti se s prijateljima, učiti… Plejka je zakon. I učiteljica
se zapitala kome prijaviti tu njegovu rezigniranost. Roditeljima?
Pa oni su mu kupili plejku. Psihologu, pedagogu škole? I što će
oni? Treba li učiteljica reći neka se ide igrati s društvom i
onda? Reći nešto, bilo što, djetetu? Aha, malo sutra. Pa da
učiteljica bude optužena da je zlostavljačica. Stroga
zlostavljačica. Jer nema razumijevanja za čežnju za
plejkom. 

Učenik inače nije odlikaš, ima problema s učenjem u školi,
prosječan je u svakom pogledu. I eto, dosadno mu je u školi.
Totalno mu nedostaje motivacije za rad, za uopće boravak u školi.
Što zapravo i ne začuđuje. Ako si u nečemu slab, ako ti nešto ne
ide, ako si dijete gubiš svaku volju i motivaciju i u školi ti je
dosadno jer ne vidiš smisao dolaženja u istu.

Dakle svima treba podijeliti petice kako se ne bi osjećali
neuspješnima. Ako ovog dječaka netko i samo pogleda krivo ili mu
se učini da ga je netko krivo pogledao, briznut će u plač.

A skoro mu je deset godina. Čudna neka vremena došla. Djeca su
neotporna na neuspjeh i zainteresirana samo za zabavu. (Da da da
uopćavam, pardon. – op. a.) 

O ‘zahtijevnim’ učiteljima i jadnoj dječici

Priča o jednoj helikopter mami i kućici za ptice.

Na portalu dalmacijadanas.hr objavljeno je pismo ljutite majke
jednog učenika. Prva rečenica tog ogorčenog pisma glasi: ‘Kakav
školski sustav imamo kada je normalno da djeca dolaze doma sa
zadatkom (praktični rad) kojeg mame, a često niti tate ne mogu
napraviti ili trebaju izdvojiti više sati da bi uspjeli bar
približno uraditi nešto što će biti slično
zamišljenome?’ Zadatak je, naime,  iz tehničke kulture
napraviti kućicu za ptice.

Pa je majka, kako se dijete ne bi mučilo, zvala poznanika stolara
da pripomogne. Majka očito nije ona nekadašnja generacija učenika
koja je borila s pilicama koje pucaju, čekićem i čavlima na
satovima tehničkog (tada) odgoja, koja nije sama i samostalno na
nastavi izrađivala kućicu za ptice (ne’š ti nekog problema) jer,
eto, zapošljava pola susjeda, poznanika i ulice da joj djetetu od
jadnih jedanaest godina napravi domaći rad kako bi dijete dobilo
ocjenu odličan (jer se ni jedna ocjena ispod odličan ne računa,
ne može dijete samostalno sklepati kućicu za ptice i, nedajbože,
dobiti za nju, recimo, trojku). 

Činjenica jest da nam djeca iz osnovne škole izlaze s dvije
lijeve ruke, odnosno da ne znaju držati ni čekić u ruci. Nekada
(opet sjeta i plač za dobrim starim vremenima) su bila po tri
sata tehničke kulture tjedno (sada je jedan sat tjedno), od čega
su dva sata bila praktičan rad.

Kuckalo se čekićima, pililo pilicama, bio je poseban komplet
alata za šper ploče koji su učenici kupovali i njime radili.
Učenici su radili kućice za ptice, razne građevine i svašta nešto
od šper ploče, sami, samostalno, bez pomoći roditelja ili
prijatelja stolara, na nastavi. I vjerovali ili ne, svi su to
preživjeli. Nisu svi dobili ocjenu odličan, bilo je svakakvih,
ponekad čak  i klimavih kućica, ali radili su sami. 

Nisu tada roditelji, kao ova mama na portalu dalmacijadanas.hr,
cvilili da je to pretežak zadatak za njihova zlata od jedanaest
godina. Često nisu ni imali pojma što im dijete na nastavi
tehničkog odgoja radi. 

Danas su roditelji helikopteri koji ne dozvoljavaju djeci
samostalno disati. Primjerice, kaže dalje ova ogorčena majka:
‘Imaju li za pravo nastavnici svaki mjesec meni kao roditelju
davati domaći rad i ako ga ne napravim mome djetetu dati
negativnu ocjenu (jer je nemoguće da dijete samo uopće pokuša
ovako nešto uraditi)?’Žena helikopter očito ne razumije da ne
dobiva ona tu zadaću, nego njezino dijete i neka pusti
dijete da se čeliči, da samo odradi zadatak kako zna i umije. Pa
ne mora uvijek dobiti ocjenu odličan. 

No neki nikako shvatiti da su ocjene od nedovoljan do
odličan, iliti od jedan do pet. 

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije