'Mnogi roditelji jednostavno, iz nekog dobrosusjedskog prestiža, ne priznaju ocjenu manju od pet. Svaku četvorku smatraju neuspjehom, a trojku katastrofom.'

Ono, reći će zlobnici i neupućeni: učitelji su krivi za sve. Naravno. Tko bi drugi bio kriv. Na najavu cjelodnevne nastave, odnosno na najavu da bi učenici bili u doglednoj budućnosti u školama od 9 do 16 sati, mnogi su rekli kako će tada učitelji morati naučiti djecu i kako roditelji neće ništa morati raditi s djecom.

Kao, učitelji sada djecu ništa ne nauče pa ona jadna moraju raditi i kod kuće, moraju učiti, neki čak moraju i instrukcije plaćati kako bi mamino sunce imalo samo odlične ocjene (ili barem pozitivne ocjene u ekstremnim slučajevima). 

Sramota

Zamisli čuda neopisivoga, djeca moraju kod kuće učiti i pisati zadaće. Strašno. Pa što li rade ti neradnici učitelji kad djeci sve ne uliju u glave još u školama pa dječica dođu kući samo na ručak. Bez obveza. Bez učenja. Bez zadaće. 

Mnogi bi roditelji bili sretni da niti ne znaju da im dijete ide u školu. Ostave dijete ujutro u školi i popodne pokupe iz škole i dalje nemaju pojma što su djeca taj dan radila, što uče, što trebaju znati, kako napreduju. Još kad bi ih učitelji i odgajali – nitko sretniji od bezbrižnih roditelja. 

Jesu li učitelji krivi za neznanje učenika?

Može li učitelj utjecati na učenikovu pozornost na nastavi? Učitelj može ne znam kako dobro, jasno, zanimljivo i kvalitetno objašnjavati na satu, ali ako je učenik samo tjelesno nazočan, a misli su mu tko zna gdje, uzalud učitelju trud.

Riječi učitelja, u slučaju učeničkog sanjarenja i nepažnje, odlaze u vjetar. Dijete sjedi na satu i gleda kroz predavača. Nije ni čudo da mu onda doma trebaju instrukcije, kad ništa na satu zapamtilo, a ni razumjelo, nije. 

Zadaće i učenje. Ta strahota. Naravno da je potrebno kod kuće učiti. Reći da su učitelji loši jer dijete kod kuće mora učiti je neodgovorno i glupo. Učitelji nemaju čarobni štapić kojim bi otvorili dječje glavice i sve znanje jednostavno usipali, utrpali u njih. Nema majci toga. Da bi se nešto znalo treba sjeti i zapeti, zagrijati stolicu. Zato i postoje zadaće i zato i postoje zadatci koje djeca moraju sama (sama, a ne s roditeljskom pomoći) napraviti. 

Roditelji ne mogu samo bezbrižno poslati djecu u školu i očekivati da će učitelji sve obaviti. Roditelji moraju preuzeti svoj dio odgovornosti za djetetovo učenje. Isto tako, još od malena trebali bi djetetu usaditi želju za učenjem, a ne želju za ocjenom. 

Svi bi htjeli pet

Djeca ne uče za znanje, djeca uče za ocjenu. Ocjene u našem sustavu su od jedan (nedovoljan) do pet (odličan). Svi bi htjeli ocjenu odličan. E pa nisu svi odlični. Nisu i ne mogu biti. Ali mnogi roditelji jednostavno, iz nekog dobrosusjedskog prestiža, ne priznaju ocjenu manju od pet. Svaku četvorku smatraju neuspjehom, a trojku katastrofom. Učitelji se ionako sve rjeđe usuđuju dati ocjene manje od ocjene dobar, trojke. Danas je lakše upasti kao zastupnik u Sabor nego pasti razred. 

Svaki roditelj misli da je njegovo dijete genijalac. Jako teško ponekad razumiju da nije uvijek jednostavno postići izvrstan uspjeh na ispitima. i onda kad se razočaraju, ne razočaraju se u svoje zlato nego je kriv tko? Zna se - uvijek je kriv učitelj. Dao je užasna pitanja, nije dao dovoljno vremena, nije dobro objasnio sadržaje i tako dalje, naći će se tisuću i jedan razlog zašto je kriv učitelj za neuspjeh učenika, a ne učenik sam. 

Stres

Jadna dječica. Svakodnevno su pod stresom hoće li ili neće biti pitani neki predmet. Uz to što imaju vremenike u kojima im piše kada će koji ispit i iz kojih nastavnih sadržaja pisati, uz to što imaju pravilnik po kojem mogu dnevno biti pitani iz dva predmeta ili pisati ispit i usmeno odgovarati još jedan predmet, oni su pod stresom. Jadničci. 

Nekad nije bilo vremenika. Najava ispita glasila je 'Izvadite papire'. Nije bilo pravilnika po kojem se dječicu smjelo ispitivati dva predmeta dnevno. Znalo se dogoditi da ti se stranica imenika 'zaliže' na tvojem imenu pa su te u jednom dana 'digli' iz više predmeta. I gle čuda, svi smo preživjeli, bez PTSP-a. 

Ali glavno da kojekakvi samozvani i takozvani novinari lupaju po učiteljima kako dječici danas izazivaju stres neumjerenim ispitivanjima. Pa majku mu, djeca su tu da uče, da budu spremni za svaki nastavni sat.

Ako redovno uče, nakon svakog sata, neće im se nakupiti sadržaja od kojih boli glava nego će znati i biti uvijek spremni. Ali, ponavljam se, djeca danas ne uče iz interesa i za znanje nego uče za ocjenu i to kad 'zagusti'. Bulimički naštrebaju sadržaje za ispit i onda ih nakon ispita ispovraćaju da u glavama naprave mjesta za novo štrebanje. 

Primjer 'opširnog' gradiva

Četvrti razred, Priroda i društvo. Prije su četvrtaši učili iz sadržaja o biljci i dijelove cvijeta. Pa su tako crtali prašnike, tučak, latice, lapove i objašnjavali kako dolazi do oplodnje. Danas se o životu biljke uči samo da je biljci za život potrebna voda, tlo, zrak, svjetlost i toplina te da su dijelovi biljke korijen, stabljika, list i cvijet. I to je to. Točka.

Nema objašnjenja čemu koji dio biljke služi, nema objašnjenja za svaki dio biljke posebno, nema ništa. I ovo što ima u udžbeniku je apsolutno bez veze i nepotrebno jer ovako šturo i samo spomenuto nema nikakvu funkciju. U želji da se učenike rastereti ukinuli su im najzanimljivije dijelove Prirode i društva.

Nametnuli su četvrtašima kralja Tomislava, Zvonimira, Petra Krešimira IV. i ostale povijesne sadržaje koje oni ne razumiju i ne znaju kamo i kako smjestiti, a izbacili ono što su djeca sa zanimanjem i veseljem učila. 

Kao da je netko onako ofrlje listao udžbenik Prirode i društva i čupao bez reda i zakona stranice van. Je li netko pitao učitelje što djecu te dobi zanima i što s veseljem uče? Naravno da nije. Ali su u očima roditelja naravno učitelji krivi što dijete mora učiti nerazumljive i nezanimljive sadržaje iz povijesti Hrvatske. 

Uvijek je za sve kriv učitelj.