Proljetni odmor neophodan je i učenicima i nastavnicima, svima iscrpljenima od svakodnevnog stresa, napetosti i marljivog rada.

Sitno! Sitno brojimo do proljetnog odmora. Stotine premorenih i iscrpljenih prosvjetara kao vojnici križaju dane koji ih dijele do malo predaha pred finiš utrke zvane nastavna godina. Proljetni odmor neophodan je i učenicima i nastavnicima, svima iscrpljenima od svakodnevnog stresa, napetosti i marljivog rada. Od početka obrazovnog razdoblja, od završetka zimskih praznika, radi se tri mjeseca bez prekida. Tri mjeseca neprekidne buke, nemogućih radnih uvjeta, dvadesetčetirisatnog stanja koncentracije i tako dalje. Tko nije probao neće razumjeti o čemu se ovdje govori.

Prosvjetari sanjaju doći u školu i slušati tišinu. Za promjenu.

Zlobni i neupućeni će, naravno, opet komentirati kako prosvjetari rade svega četiri sata dnevno i još bi htjeli svako malo praznike (čitaj: 'godišnji' kako kažu, jer zna se, prosvjetar nema Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, to je njemu 'godišnji'). Svima takvima unaprijed poručujem da su fakulteti još uvijek na svom mjestu pa im nitko ne brani da ih upišu, završe i zaposle se kao prosvjetari. Nekima ni najjednostavnijim crtežom ne možeš objasniti prirodu prosvjetarskog posla. Zato, neka upišu i završe fakultet i sami probaju. I svi sretni.

Veliki broj prosvjetara slaže se da odmori tijekom nastavne godine ne bi trebali biti vezani samo uz vjerske praznike kao sada, već organizirani tako da omogućuju odmor nakon svakih šest do sedam tjedana rada. Tako bi bilo puno bolje da se imao kratak odmor krajem veljače ili početkom ožujka, a uz Uskrs su sasvim dovoljni dani od Velikog petka do Uskrsnog ponedjeljka. Škole koje su u eksperimentalnom programu ove godine prilagodile su si kalendar nastave pa su odradile mini odmor početkom ožujka, a skratile zimske praznike.

Bilo kako bilo, svi su već umorni. I nastavnici i učenici. Trebaju se na neko vrijeme maknuti jedni od drugih i skupiti energije i živaca za dovršavanje nastavne godine, jer poslije Uskrsa kreće sezona lova na ocjene, sam finiš utrke zvane završetak razreda. Svibanj i lipanj rezervirani su za ocjenjivanje, žicanje petica i pripremu za upis u srednje škole ili na fakultete.

Jedan tablet na četiri učenika

U Školi za život nastava se uveliko temelji na digitalnim sadržajima pa su tako učenici prvih razreda u eksperimentalnoj fazi dobili svaki svoj tablet na korištenje. E sad, kad ove jeseni Šzž treba ući u sve škole, najava je da će biti jedan tablet na četiri učenika i da će se digitalni sadržaji raditi isključivo grupno. Pitanje koje je ta informacija pokrenula je hoće li biti i jedan automobil na četiri ministra (mala digresija, malecka). Kad se štedi, neka se štedi kako treba.

Osobno smatram da klincima u prvom razredu tablet ne treba. Treba im olovka i bilježnica i treba im mogućnost da uvježbaju finu motoriku ruke, da nauče dobro i sigurno čitati i pisati, a za tablete u nastavi imaju vremena tijekom daljeg školovanja.

Izjava ministrice o grupnom radu s tabletima ne ide na ruku jednoj izdavačkoj kući koja svoj epepe užbenika i nastavnih sredstava bazira na hvalisanju 'Sve vam je online, sve vam je na internetu, djeca će moći samostalno raditi s interneta'. Trt! Pao epepe samo tako u vodu, neće djeca ništa moći samostalno raditi jer neće imati tablete. Prvo skoči pa onda reci hop, moglo bi se toj izdavačkoj kući poručiti.

I tako, najesen će se prvašići ipak više boriti sa slovima i čitanjem, a manje s digitalizacijom. S jednim tabletom na četiri učenika. Nagradno pitanje glasi: ako će biti četiri – pet tableta po razrednom odjelu, ako će se povremeno i parcijalno s njima skupno raditi, tko će biti zadužen za te tablete i tko će voditi računa da su tableti napunjeni i spremni za uporabu? Tko drugi nego učitelji. Koji ionako nemaju dovoljno posla s papirologijom (koje je u Šzž više nego sada) i ostalim poslovima, pa će im u ostale poslove biti ubačeno i dadiljanje tableta. Po mogućnosti da ih pune kod svoje kuće (jer koja učionica, zaboga, ima pet utičnica?) i troše svoju kućnu struju za vatikansku valutu 'Bog plati'.

Sve u svemu, čekaju nas zanimljivi dani.

Sliku svoju ljubim

Malo misto, mala škola, dva učitelja, jedan ravnatelj i jedna slika upitne kvalitete na zidu. Sve su to sastojci za jednu sočnu zapletenu priču. Naime, učitelj likovne kulture naslikao je (kaže jedna akademska umjetnica: loše) prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana na zidu u hodniku, a učitelj povijesti na to se pobunio, te je: '…upozorio kako Tuđmanova slika, kao i njegovo djelovanje, može imati i svoju negativnu stranu, tvrdeći kako se na školskim zidovima ne bi trebao naći portret osobe o kojoj povijesna znanost još nije dala sud.' (izvor: slobodnadalmacija.hr) Taj drugi učitelj zamjerio je neshvaćenom umjetniku i što je: 'Tuđmana naslikao bez privole ravnatelja i Školskog odbora, te istaknuo kako se radi o političkoj osobi kojoj nije mjesto u obrazovnoj ustanovi.' (izvor: slobodnadalmacija.hr)

Ravnatelj je zatim sliku prekrio bijelim pak – papirom i krenuo u savjetovanje: 'zatražio očitovanje od Ministarstva obrazovanja i školske inspekcije, te najavio kako će se složiti s odlukom kakvu donese Školski odbor' (izvor: slobodnadalmacija.hr). Školski odbor donio je odluku da Tuđman ostane na zidu, neprekriven.

U školici očito nemaju pravilo 'Neću politiku u svoju butigu' pa se u cijelu priču upleo i mjesni HDZ. Nećemo nabrajati što su sve oni nabajali.

Komentari na društvenim mrežama su raznoliki. Ovise o svjetonazorima. Neki se zalažu da slika bude na zidu, oni koji Tuđmana drže zaslužnom povijesnom osobom, dok drugi kažu da ni njemu ni jednom modernom političaru nije mjesto u školi tako dugo dok se povijesne činjenice ne iskristaliziraju.

Najzanimljiviji je problem – što će biti ako netko pošara taj portret (koji je zaista sumnjive kvalitete, lošiji od uličnih portretista na rivama za vrijeme sezone)? Hoće li se zvati policiju u školu da istraži slučaj?

Zaključak bi mogao biti, da radi 'mira u kući' zaista ne bude slika ni fotografija suvremenih političara po školama. A povijest će već pokazati svoje.