Za ovo premlaćivanje djevojčice trebalo bi dječakove roditelje pošteno oplesti po novčaniku. Možda bi onda razmislili gdje im je dijete i što radi. Za preodgoj šesnaestogodišnjaka, nakon popustljivog odgoja svih ovih godina, vjerojatno je prekasno. Što li će taj raditi kad bude punoljetan?
Šesnaestogodišnji nasilnik
Čitam nedavno po gradskim portalima kako je dječak od šesnaest
godina premlatio, odnosno nekoliko puta nokautirao
trinaestogodišnjakinju ispred jednog kluba jedne večeri i zadao
joj lakše tjelesne ozljede koje su sanirane u gradskoj bolnici.
Nećemo ulaziti u to što je djevojčica od trinaest godina radila
vani navečer jer nisu bili sitni noćni sati, bilo je svega pola
9, djeca imaju slobodne aktivnosti i do 21 sat pa se nakon njih
vraćaju sami kući. Zadržat ćemo se na tome da je djevojčica od
trinaest godina bila u društvu tog maloljetnika od šesnaest
godina u 20,30. Nije ovo priča o žrtvi već o nasilniku.
Među uglavnom osuđujućim komentarima ispod tekstova o napadu,
mogao se iščitati i dječakov identitet. Dječak je, nažalost,
prosvjetnim krugovima u gradu poznato još od njegovog prvog
razreda osnovne škole, maleni je i u osnovnoj školi bio
problematičnog ponašanja, a od roditelja baš i nije bilo puno
pomoći. Naime, kad je taj, tada dječačić, u trećem osnovne na
vratima škole ispred jedne učiteljice psovao i prostačio
(spominjanje boga, majke, spolnog odnosa, pasa i slično) pa ga je
ona prijavila njegovoj učiteljici, došao je djed dječaka i
prijetio i derao se na tu učiteljicu da nije istina, iako je i
sam za vrijeme psovanja stajao kraj dječaka. Kad je isti taj
dječačić u četvrtom razredu osnovne škole skinuo hlače i gaće te
stao na klupu i počeo mahati spolovilom, majka ga je učiteljici
opravdavala kako je dijete u pubertetu pa je to normalno da radi.
I tako je dječačić uz roditeljsku podršku i podršku svoje okoline
maltretirao sve u školi i kad je napokon završio osmi razred
cijela je škola odahnula.
U školi su ga osam godina preživjeli, vodeći se onom: iz škole će
kad – tad izaći, ali roditeljima ostaje doživotno, zar ne?
I evo ga sad u crnim kronikama, dvije godine kasnije, mali
‘Daruvarac u razvoju’ na djelu. Za vrijeme osnovnoškolskog
školovanja ni hrpa sakupljenih pedagoških mjera nije pomogla da
se njegovo ponašanje upristoji. Realno gledano, sve su te
pedagoške mjere kojima se u školi raspolaže, zaista smiješne.
Budući da je uvijek imao podršku i opravdanje roditelja za sve
što bi napravio, nije bilo šanse da škola ikako djeluje na njegov
odgoj. Čime? Opomenama? Ukorima koji se na kraju školske godine
brišu i nigdje ne ostaju zabilježeni trajno?
Pitamo se kako će sad roditelji opravdati nasilništvo kad im
policija zakuca na vrata? Okrivit će djevojčicu?
Da postoji sustav kojim bi se roditelje oplelo po novčaniku za
svaki prekršaj njihova djeteta, možda bi takve ‘pedagoško –
odgojno – financijske’ mjere u osnovnoj (pa i srednjoj) školi
imale efekta. ‘Oprostite gospođo, sin vam je mahao spolovilom po
učionici, to će vas koštati 500 kuna.’ Pa da vidimo koliko bi
maleni bio u pubertetu.
Za ovo premlaćivanje djevojčice trebalo bi dječakove roditelje
pošteno oplesti po novčaniku. Možda bi onda razmislili gdje im je
dijete i što radi. Za preodgoj šesnaestogodišnjaka, nakon
popustljivog odgoja svih ovih godina, vjerojatno je prekasno. Što
li će taj raditi kad bude punoljetan?
Ima li učiteljica pojma?
Jedna je učiteljica svojim učenicima zadala da napišu opis vode.
Naslov je ‘Voda’. A jedan je učenik napisao sastavak o Dunavu i
domovini. Sastavak koji veze s opisom nema. Sastavak je napisan
arhaičnim stilom, s inverzijom riječi u rečenici (‘vena predaka
naših’, ‘život dali’, ‘Hrvatske naše’, ‘prošlosti svojoj’) te je
korišten motiv iz pjesme Prljavog kazališta Marina (‘… imala je
oči boje vena, boje vena, boje Dunava…’), koji se pjevao još tamo
nekih ranih devedesetih (danas se pjeva da vene imaju boju
Dinama). Taj arhaični stil s inverzijama i motiv s venama boje
Dunava ostavljaju sumnju u to da je baš dijete pisalo sastavak
koji je trebao biti opis.
No! Nije u sastavku problem. Problem je u tome što je učiteljica
napisala opasku: ‘Ovo nije opis, već sastavak o domovini’ i dala
ocjenu dobar (3). I taj se sastavak, zajedno s učiteljičinom
opaskom našao gdje? Naravno na Facebooku. I onda ga je jedan
politički aktivan lik podijelio kako bi se moglo pljuvati po
učiteljici. S opisom (copy / paste): ‘U obrazovnom sustavu
Blaženke Divjak i Andreja Plenkovića, ovakav dječak dobije ocjenu
3 za ovakav predivan sastavak. To je ta Škola za život, koja
ubija sve što ima veze sa stvarnim životom u jednom dječaku, koji
je napisao sastavak inspiriran Vukovarom i Dunavom.’ Gospon je
imao samo jedan motiv: pljuvanje! Po sustavu, po državi, i,
krajnje, po učiteljici koja, eto, nema razumijevanja za
promašivanje teme.
Helouuuu! Zadatak je bio opis! Ono što je dječak napisao nema
veze s opisom. To je kao da se zamjeri nekome što je dobio
nedovoljnu ocjenu zato što je umjesto razvoja punoglavca u žabu
opisao cvatnju proljetnog cvijeća. Što bi, trebao dobiti odličan
jer je bio kreativan u opisu cvijeća?
I onda se kod tog ultradesničara političara nađe komentar (c/p):
‘učitelj koji ne zna izaći “iz okvira”‘. Kojeg okvira majke ti?
Ako je zadan opis ne možeš pisati sastavak! Znaju se točno forme
kojih se treba pridržavati. Kako bi bilo da student medicine
umjesto zadanog medicinskog zadatka pokuša biti kreativan pa
napiše nešto lirski. Kako će taj na operaciji jednog dana?
Recitirati stihove nad otvorenim torzom?
Osuđivanje učiteljice ne jenjava (c/p): ‘Petica za sastavak, a
totalna jedinica za osobu, koja je ovo ocijenila. Može je biti
sram.’ Svaka se šuša nađe pozvanom ocjenjivati rad učitelja. Kako
bi bilo da krenemo objavljivati liječničke dijagnoze i
komentirati ih? Ili sudske presude? Ili opisivati postupke
trgovaca (eto, neki dan mi je teta u trgovini zamotala salamu u
razrezani papir pa je salama ispadala van i još je prezirno
frknula nosom kad sam je zamolila da mi uredno i propisno zamota
salamu). Ali, najzanimljiviji je hobi pljuckanje po učiteljima.
Bio i bit će. Već sam pisala da se u nogomet i prosvjetu svi živi
razumiju.
Pljuvanje po učiteljici u komentarima ide to toga da se postavlja
pitanje koje je nacionalnosti učiteljica i uz komentare tipa
(c/p): ‘Čista petica, dakle jasno je da učiteljica ne voli
Domovinu’ i ‘Meni je prelijepo sastavio dječak tu priču o plavoj
vodi NJEGOVOG Dunava. Ja bi mu dala 5 Bez rasmišljanja. Jel
učiteljica možda trofazna…ili crvena.’. Ovo je teško uopće i
prokomentirati.
Ljudska je glupost zaista beskonačna.