Vijesti / Kolumne

PIŠE: BRANKO DETELJ

Plenkovićeva Vlada nije ništa drugo nego jedna velika hodajuća afera

Plenkovićeva Vlada nije ništa drugo nego jedna velika hodajuća afera
Varaždinski.hr, Patrik Macek / PIXSELL

Od besprizorne gospođe Žalac koja bez vozačke dozvole gazi djecu po Slavoniji, ministra Kujundžića kojem ljudi doslovce umiru po cesti, Krstičevića i njegovih aviona, Božinovića čija policija mlati i pljačka migrante na granici, Medveda koji je sumanutim zakonom o braniteljima zabio zadnji čavao u lijes ove neuspjele države, do Marića i Tolušića koji se, eto, tjednima već dovijaju kako javnosti objasniti odakle im kuće i vikendice...

Ivo Sanader bio je prvi domaći političar, tako barem kažu analitičari, koji je u zenitu karijere oko sebe hotimično okupljao slabo poznate i još slabije sposobne suradnike, ne bi li tako izgradio vlastiti kult ličnosti.

Okružen kojekakvim 'no name' šarlatanima nekadašnji je premijer lakoćom zavodio glasački korpus i novinske komentatore, pritom ostavljajući dojam alfa mužjaka, markantnog i koherentnog proeuropskog lidera koji vrlo suvereno gospodari ne samo strankom, nego i cjelokupnom političkom arenom.

U usporedbi s njegovom kamarilom čak bi se i konjokradice iz Tuđmanova kabineta na trenutak mogle učiniti kao kakvo vijeće mudraca.

Da nije bilo silnih afera u kojima su ogrezli, i da nije sudskih procesa koji se protiv nekih od njih još i danas vode, teško da biste se u ovom trenutku, ovako na prepad uhvaćeni, mogli sjetiti imena barem dvojice ministara iz Sanaderove Vlade. Po dobru ih sasvim sigurno ne možete pamtiti.

Većinu njih krasila je bezgranična neodgovornost i arogancija. Mogli bismo reći da su neodgovornost i arogancija bile upravo proporcionalne njihovoj nesposobnosti.

Na lokalnoj, da tako kažemo mikrorazini, ako govorimo o 'lujevskim' ambicijama, nešto slično mogli ste po kuloarima čuti i za egocentričnog varaždinskog gradonačelnika Ivana Čehoka.

S time da je njegova priča ipak žalosnija budući da on kada su suradnici u pitanju zapravo i nema nekog velikog izbora. Svatko tko iole drži do sebe s njegovih lista bježi glavom bez obzira. U to smo se iznova jasno mogli uvjeriti prije desetak dana, pred izbore za vijeća mjesnih odbora u Varaždinu.

Najvjerniji epigon Sanaderova modela 'idiotizacije' političke scene danas je upravo Andrej Plenković. Nakon Tomislava Karamarka, koji je u prvi plan izgurao sav klerofašistički šljam s dna kace, Plenković je odabrao drugačiji put.

On je, kako reče Boris Rašeta nekidan, odlučio 'reslerizirati' stranku. Odlučio je okružiti se slabo poznatim i još slabije sposobnim kadrom i tako, mic po mic, ciglu po ciglu, zidati spomenik samome sebi.

Kada jednoga dana uspije izmigoljiti iz zagrljaja rigidne stranačke desnice, a sličan je put svojedobno morao proći i njegov neslužbeni politički mentor, teško da će mu itko moći stati na kraj.

Za otprilike petnaest godina, posve je izgledno, teško da ćete se moći sjetiti ijednog ministra iz Plenkovićeve Vlade. Ni jednog od njih nećete pamtiti po onome po čemu bi svaki čestiti političar želio biti upamćen: po ideji, planu, viziji, kvalitetnim reformama. Oni su, naime, lišeni sposobnosti da donose i u praksi provode odluke koje bi dugoročno gledano bile na korist ovome društvu.

Niti će, primjera radi, hrvatsko gospodarstvo doživjeti renesansu pod ravnanjem Darka Horvata, niti ćete vi spokojno proživjeti penzijske dane zahvaljujući Marku Paviću, niti će hrvatska poljoprivreda s Tomislavom Tolušićem na čelu sutra hraniti vašu djecu zdravim, domaćim mesom i nezatrovanim voćem. Možda zvuči grubo, ali to se naprosto neće dogoditi.

Ostat će tek silne afere u kojima su ogrezli i možda pokoji sudski postupak protiv nekoga od njih, koji će, poznavajući ovdašnje pravosuđe, i za petnaestak godina još uvijek biti aktualan.

A Plenkovićeva Vlada ustvari i nije ništa drugo nego jedna velika hodajuća afera. Od besprizorne gospođe Žalac koja bez vozačke dozvole gazi djecu po Slavoniji, ministra Kujundžića kojem ljudi doslovce umiru po cesti, Krstičevića i njegovih aviona, Božinovića čija policija mlati i pljačka migrante na granici, Medveda koji je sumanutim zakonom o braniteljima zabio zadnji čavao u lijes ove neuspjele države, do Marića i Tolušića koji se, eto, tjednima već dovijaju kako javnosti objasniti odakle im kuće i vikendice, kolika im je kvadratura, koliko su koštale, i zašto je uopće, na kraju krajeva, cijena tih nekretnina tajna.

Baš nikome od njih ni u jednom jedinom trenutku nije palo na pamet ponuditi ostavku i reći nešto u stilu 'oprostite, ispričavamo se, ovo ipak nije posao za nas'.

Čovjek bi još nekako i mogao razumjeti nesposobnost, potkapacitiranost, nesnalaženje u zahtjevnom poslu, ali takvo kronično pomanjkanje odgovornosti i arogancija kojom se nagomilane afere objašnjavaju, to je nešto što graniči sa zdravim razumom.

Od prošloga tjedna ta će se arogancija mjeriti jednom rečenicom. Onom potpredsjednika Vlade, koji reče da je kuća od stotinu dvadeset kvadrata, nota bene uredno nespomenuta u imovinskoj kartici, zapravo roštilj.

Nema tu pomoći. Kada čovjek pogleda tko je ovom državom vladao zadnjih tridesetak godina, bit će mu kristalno jasno da smo zaslužili sve što nam se dogodilo.

Najnovije

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.

Najgledaniji video